Odlazak na ovaj koncert bio je pomalo rizičan. Prvi zajednički album,"Never were the way she was", saksofonista Colina Stetsona i violinistice Sare Neufeld izlazi tek za tjedan pa iako se po singlovima dalo naslutiti da tu ima puno kvalitete, a i o Stetsonovim se i Neufeldinim uspjesima i suradnjama sve zna, ZEZnuto (heh!) je na koncerte ulijetati bez poznavanja materijala. Uvijek je postojala i mogućnost da se delikatna magija prvoga Stetsonova nastupa na istom mjestu ne ponovi ili da se izgubi u okolnostima. Sve te strepnje već su do druge pjesme potpuno pale u vodu.

Stetson i Neufeld odsvirali su jednostavno vrlo lijepi koncert. Iako njihova glazba varira u tempu i dinamici, ono što je konstantno u njihovu izričaju jest otvorenost prema slušatelju i neopterećenost mogućnošću da zazvuče čak i prepitko. Nema tu govora o nekakvim složenim djelima ili strukturama, no značajnim naglaskom na poigravanju teksturama, tonovima i ponavljanjima stvara se okosnica za sveobuhvatan, primamljivi i ni po čemu jeftini zvuk. Dok bi skladbe, kao i kod njihovih samostalnih radova, kompozicijski bilo najlakše smjestiti u organsku elektroniku s tragovima post-rocka, ovoga se puta dvojac nije zaustavio na ambijentali i minimalizmu već je prešao i u područje ritmički konkretnijih žanrova. Ritam u njihovoj muzici je snažan, čak i kada je samo impliciran, a ostvaruje se, iz pjesme u pjesmu, na različite načine: Neufeldinim lupanjem nogom po podu pozornice, Stetsonovim lupkanjem prstima po tijelu i tipkama instrumenta ili samom međuigrom instrumenata. Sve to djeluje uvjerljivo i zanimljivo. Prijemčivi i pitki definitivno jesu, ali nikad ne prelaze granicu kiča te po potrebi povremenim disonantnim prekidima razbijaju melodijsku uljuljkanost.

Rijetki su glazbenici koji demonstriraju tu neku posebnu vrstu kemije, onaj je ne sais quoi što ili postoji ili ne i što ga se ne može uvježbati. Stetson i Neufeld se razumiju, nadopunjuju i dijele smisao za estetiku. U jednom času glavnu ulogu preuzima Neufeld, u drugom Stetson, prijelazi su suptilni i efektni, a najdojmljiviji su kada njihovi instrumenti djeluju isprepletenima u nekom muzičkom sinkronicitetu i harmoniji. Kod ovakvog pristupa i podređivanja samoj glazbi manje do izražaja dolazi Stetsonov talent i njegovo inovativno sviranje različitih tipova saksofona (cirkularno disanje, saksofon kao udaraljkaški instrument, pjevanje kroz pisak itd.), no to je zapravo dobrodošao odmak od bezazlene monotonije u koju on znade upasti na solističkim albumima. Dodatkom ponekad režeće, ponekad svilenkaste violine njegov se zvuk upotpunjuje. S druge strane, teret vokalizacija i melodija kojima je Stetson obično primoran sam žonglirati, ovdje preuzima Neufeld, dok se Stetson češće fokusira na pojedine, specifične dijelove izražajnoga spektra: duboke baseve, droneaste fraze pa čak i free jazz ispuhivanja.

Materijal koji su svirali nije ništa slabiji od onoga što se našao na prethodnim izdanjima iz serijala “New History Warfare”, dapače. Vjerujem da ih čekaju visoke ocjene u raznim recenzijama. Uglavnom, večer su otvorili pjesmom koja je pristupom vrlo slična Stetsonovu samostalnom radu, no nastavilo se stvarima koje su pokazale da je ovdje riječ o pravoj, ravnopravnoj suradnji. Posebno je fascinantno bilo promatrati kontrast i fuziju skladateljskih pečata dvoje glazbenika gdje Stetsonov doprinos djeluje umjereniji i meditativniji, a Neufeld unosi tračke agresivnosti i ekstrovertiranosti. Kao centralni dio večeri, a po svemu sudeći i nadolazećeg izdanja, nameće se moćna “The Rest of Us” koja kombinira sve najbolje što ovi glazbenici imaju za ponuditi. Od ritma i nadahnutih progresija pa do melankolije i beskonačnih ponavljanja… Odlična stvar! Ako ćemo tražiti neki minus, onda bi to za neke moglo biti trajanje nastupa. 55 minuta je malo, ali i očekivano s obzirom na samo jedan album zajedničkih skladbi. Možda je moglo biti više solističkih nadopuna. Niti rijetko uporan i iskren poziv na bis nije ih još jednom dozvao na pozornicu. Gledano sve skupa, zbilja je to manja zamjerka.

Na kraju, teško je ne promatrati ovaj koncert kao nešto simbolično za ZEZ. Stetsonov prijašnji nastup u listopadu 2013. bio je prvi iz ciklusa Zavoda za eksperimentalni zvuk i tada sam im zaželio još puno takvih. Iz današnje perspektive mogu samo zaključiti da je ovo bila samo još jedna u nizu večeri za pamćenje pod ravnanjem ZEZ-a. Samo neka se tako i nastavi.