Za one koji samo ukratko žele čuti kako je bilo na koncertu Colina Stetsona u KSET-u: bilo je sjajno!

Sada kada smo to apsolvirali, zašto je zapravo taj koncert ispao tako uspješan? Naime, rijetko kada se dogodi da nemam baš nikakvih zamjerki na koncert. Čini mi se da postoji tri bitna razloga za to.

Krenimo od prvog i glavnog razloga, odnosno Stetsonove glazbe. Unatoč tome što su svima usta puna “eksperimentalnog i avangardnog jazza” kada je o Stetsonu riječ, njegov izričaj s jazzom nema puno veze. Ali, eto, čovjek svira saksofon pa mora da je to neki jazz. U ovom slučaju taj stereotip nije ispunjen. Stetson svoje instrumente (alt i bas saksofon) koristi na prilično inovativne i jedinstvene načine da bi stvorio nešto što je u svojoj srži - ambijentalna elektronička glazba. Ono što svira na samostalnim albumima i nastupima uživo ima više poveznica s eksperimentalnom elektronikom Julije Holter, Julianne Barwick i Laurel Halo nego s, na primjer, Matsom Gustafssonom koji na istom instrumentu zaista svira neku varijantu jazza. U njegovoj glazbi ima puno ponavljanja, razvučenih tonova, atmosferičnih elemenata i dronea. Zapravo, svega onoga što očekujemo od ambijentalne elektronike. Samo što Stetson umjesto samplera, synthova i računala koristi saksofon i pametno postavljene mikrofone kako bi stvorio niz zvukova kojima zatim gradi ritam, glavne melodije i pozadinske elemente glazbe. Saksofon tako osim puhačkog postaje i udaraljkaški instrument, Stetson si posebnom tehnikom sviranja i cirkularnog disanja omogućuje da istovremeno uz sviranje i pjeva iz grla, zatim najdubljim registrima bas-saksofona stvara zvukove koji bi se uklopili i u dubstep, a slušateljima ostaje misterij kako je moguće da sve to što čuju proizvodi samo jedan čovjek, sa samo jednim instrumentom i bez elektroničkih “trikova”. Zaista fascinantna stvar i nešto što je potrebno doživjeti uživo da bi se povjerovalo. Neopterećen nasljeđem i predrasudama o tome kako se “ispravno koristi instrument”, Stetson uistinu zaslužuje da ga se naziva “eksperimentalnim umjetnikom”. Da ne bi ispalo da je ovdje glazba bez dubljeg smisla, on i sam ističe da su skladbe nadopunjene ili motivirane i određenom duhovnom dimenzijom gdje se svaka od njih veže uz neku intimnu ili čak općeljudsku temu. Skladbe koje je izvodio bile su s posljednja dva albuma, “New History Warfare Vol. 2: Judges” i “New History Warfare Vol. 3: To See More Light” ako je takav podatak uopće i relevantan za jedan ovakav nastup koji se više kontinuirano upija nego secira i analizira.

S glazbene je strane nastup dakle bio odličan. Ali često je za potpuni doživljaj nekog koncerta prilično važna i atmosfera, reakcije i općenito stav publike. Ovdje je i taj aspekt bio na razini. Unatoč tome što sam očekivao žamor i nezainteresiranost, ljude koji su došli na koncert jer svira “onaj koji svira s Arcade Fire i Bon Iverom” (ili Tomom Waitsom i TV on the Radio, kako vam je draže), zapravo ispada da su posjetitelji koncerta znali točno što ih čeka. Od nevjerojatne tišine tijekom pjesama pa do burnih reakcija i odobravanja nakon njih, sve je bilo na mjestu. Zainteresiranost i zadovoljstvo kao i dobru vibru u zraku osjetio je i sam Stetson koji se prilično dobro snalazi u komunikaciji s publikom kroz šalu i pričice. Kao da nije očekivao tako topao prijem. Desila se kemija, reklo bi se. Vidio sam, inače, među tom publikom ljude koje posljednjih godina sve rjeđe viđam na koncertima, kojima nedostaje “ono nešto” na inače bogatoj zagrebačkoj koncertnoj sceni, a to nas vodi do posljednje točke…

Ovakav je koncert jako nedostajao u Zagrebu. Jako. Otkad je ugašen festival NO Jazz, u Zagrebu gotovo da i nema značajnih gostovanja eksperimentalnih i avangardnih glazbenika. Postoje naravno izuzetci poput relativno nedavnih koncerata Kena Vandermarka, Fire!-a ili sastava Mostly Other People Do the Killing, ali sve je to samo sjena prijašnje ponude. Zato veseli što se pojavila skupina ljudi s dovoljno entuzijazma da pokrene nešto ovakvo. Da se ne odigra “na sigurno” i po deseti put dovede isti indie rock bend već da se dovede umjetnika koji je trenutno iznimno aktualan i bitan u glazbenom svijetu, ali potencijalno nevidljiv ili nezanimljiv široj publici. Iznimno mi je zato drago što je ovaj prvi koncert bio tako uspješan. Ekipi Zavoda za eksperimentalni zvuk treba čestitati i na scenografiji, vrlo jednostavnoj, a ipak upečatljivoj: instalaciji koja se sastojala od računalnih monitora sa “snijegom” i žarulja. Ne mogu se oteti dojmu da je na tu jednu večer u KSET-u ponovno zaživio onaj duh koji vežem uz slične koncerte koji su se u prošlosti zbivali na tom istom mjestu, ali u organizaciji Mate Škugora. Publika svih dobnih skupina željna novih iskustava i otvorena za svu glazbu, samo jedan čovjek sa saksofonom na pozornici i puno dobre svirke i dobre volje. Da zaključim vrlo prikladnim klišejem, bila je to večer za pamćenje. Želim ZEZ-u još mnogo takvih.

P. S. Unatoč mojim tvrdnjama o jedinstvenosti Stetsonove glazbe, ako bih na silu morao tražiti nešto slično njegovim solo-radovima u sferi jazza, samo bi mi jedan sličan pokušaj pao na pamet: klasični jazz-trio Dawn of Midi (bubnjevi, kontrabas i klavir). Taj sastav na albumu “Dysnomia” pokušava (vrlo uspješno) svirati unplugged viziju minimalističke, ambijentalne elektronike. Kao i kod Stetsona, riječ je o prilično zanimljivom pokušaju spajanja žanrova.

facebook.com/zavodzaeksperimentalnizvuk

Foto: Dražen Smaranduj