Izbjegavajući ponovno upadanje u zamku o postolarima koji slabo popravljaju vaše hodačice, svejedno smijem procijeniti kako uzbudljivost ipak jest jedan od osnovnih sastojaka rock'n'roll koncerta, koliko god usko ili široko definirali obje sastavnice iznesenog suda. Uzbudljivost može biti rezultat cijelog niza mogućih faktora, ali najčešće se javlja ili kao posljedica visceralne, znojne energije koja se s pozornice slijeva u publikin prostor, ili kao neočekivanim izborom pjesama prouzročeno mentalno rastrojstvo slušatelja čije emocije plešu uz muziku benda koji voli. Prekrasan koncert koji je Wilco sinoć odsvirao u devetom paviljonu zagrebačkog Velesajma povremeno je ispunjavao oba preduvjeta; i opipljivo, avanturističko zvučno poigravanje činilo se bezbrojnih kombinacija izravne energije i suptilne emocije, kao i postavljanje set liste na nosive stupove prašnjavih favorita iz prošlosti na koju se srušio debris (naš mi prijevod jednostavno ne zvuči jednako suhoparno romantično) njujorških blizanaca. Međutim, uza sve to, naš je dragi Kanađanin Wilco sinoć uspio postići i oksimoronsku uvjerljivost - biti istodobno uzbudljiv, ali i dosadan, u smislu predvidljiv.

Mislim, zar vama nije potpuno dosadno očekivati kako će koncert ispasti super - a, ruku na srce, osim selebova koje je na koncert dovelo ipak simpatično hajpanje njihova službenoga glasila vjerujem da su svi na Velesajam pristigli spremni doživjeti jednu od, što da ne, večeri života - i onda koncert ispadne još i bolji? Meni jest, i to na onaj ugodan, upoznat, prijateljski način kojim dosada katkad lukavo obogati naša popodneva i preispita nametani nam imperativ novog, svježeg, mladog, ludog. Istu tu dosadu često susrećem i u duljim epskim neurozama kakve Wilco posljednjih godina ne propuštaju uvrstiti na svoje albume, ali u pjesme koje se s njom ne mire pod svaku cijenu, nego joj se suprotstavljaju razoružavajuće pomirbenim pokušajima razumijevanja. Uživo, zbog dobrobiti strukture koncerta koji ipak funkcionira u kontekstu rock muzike, njihove inkarnacije moraju biti poduprte barem unutarnjim uvjerenjima članova benda, ako već ne i prearanžirane u smjeru koncertnih karakteristika jednostavnosti i čvrstine, ali i pomno smještene u raspored. Primjerice, sumorna "At Least That's What You Said" ugnijezdila se između "One Wing", pjesme koja bi bila hit za Simple Mindse da su ikad imali smisla za skladati okej pjesmu, te sanfranciscovske pastorale "Black Moon", kao napisane na sesiji supergrupe sastavljene od članova Red House Painters i American Music Club.

Ni jednu od te tri pjesme ne doživljavam previše osobno, a svoje toteme tražim u drugim zavodima bendova kataloga, ali se svejedno ne mogu prisjetiti nekoga drugoga sinoćnjeg terceta koji bi jednako uspješno svjedočio o širini Wilcova područja djelovanja ili o ljepoti u koju klešu svoje pjesme. Mnogo bendova svira lijepe pjesme, rijetki sviraju pjesme ljepote, kao da u svojem posjedu imaju vrijednu mapu kojom se stiže do njezina tajnog izvora na kojem je neprilično birati što točno i koliko želiš. Zahvatiš i, ako zaslužuješ, zahvaćeno iskoristiš. Wilco nikad ne negoduju zbog sirovine dobivene na raspolaganje, zato moje uši i srce zavode kako slatkim country-rock atavizmom "Box Full Of Letters", tako i ukočenim kraut inzistiranjem u "Spiders (Kidsmoke)", koju su sinoć, srećom, doista i pripustili na privatnu plažu u Michiganu, te je time malo i opustili. Zato sam poviše i ponešto oklijevao smjestiti Wilcov u područje rock koncerata; manje zbog njihova žanrovskog i vanžanrovskog domašaja, više zbog karakteristične i razmjerno rijetko doživljene odmjerenosti u konstruiranju svakog i svih detalja. Tek na samom kraju svim je tim detaljima dano na voljno, kako bi se dotad srcima slomljenim udarcima varljivo nježne "I Am Trying To Break Your Heart" (lijepo je Tweedy rekao kako bi lagao tvrdeći da nije lako) i "Via Chicago", čija se blazirana čistoća neokrznuta probila kroz dvostruku dozu otrežnjujuće buke, pridružili i glasovi rastureni oduševljenim deranjem tekstova probrane selekcije s albuma "Being There".

Nadograđujući bazične pop-rock temelje svime što im se nađe u uhokrugu, Wilco su, zapravo, aktualni nastavljači one zlatne tradicije američkih bendova kakvi su prije 40 godina bili The Band, a prije 20 R.E.M. - bendovi koji su u sebe kao spužve upijali sve interese svojih članova, redom iskrenih i odanih muzičkih fanatika, ali čiji je zvuk uvijek bio isključivo samosvojan i nezamjenjiv. Kao američka forma, rock je oduvijek bio sklon povezivanju s ostalim više ili manje tradicijskim i više ili manje kompatibilnim zvučnim teritorijima, a Wilco su u miks, u odnosu na prethodnike, unijeli i navedenu repetitivnost kraut-rocka, Chicagu svojstven elektronski tretman kao i free-jazz raspojasanost koja solaže Nelsa Clinea pretvara u podražaj koji glavobolje istodobno izaziva i liječi. Možda vam ne treba još jedno nemušto svršavanje nad solažom u "Impossible Germany", ali meni treba i mislim da bi zakonom trebalo zabraniti svaki tekst o grupi u kojem se ona ne navodi kao vrhunac koncerta. To je ta spominjana dosada - pjesma počne, lijepo se razvija, nestrpljivost raste jer znaš što te čeka, i onda te još doista i dočeka! pa prvim tonom solaže svi nazočni polijeću kao na čarobnom tepihu. Organiziranost Njemačke, fanatičnost Japana; cilj žene, strast muškarca. I onda to bend ne opiše riječima, nego električnom gitarom! O jebote...

Uvjetno rečeno zahtjevnije, eksperimentalnije pjesme bend je mudro smjestio u prvu polovicu regularnog dijela svirke, kada su pale na plodno tlo završetka dugotrajnoga zagrebačkog iščekivanja bendova konačnog dolaska i posljedičnog oduševljenja samom pojavom simpatičnog Jeffa, izgleda negdje na pola puta hobitskog pipničara i gornjogradskog tamburaša, i njegove pratnje. Zaokret kursa zbio se otprilike nakon neočekivane "Laminated Cat", iz repertoara Loose Fur, kada su nas divnima "Jesus, Etc." (melankolija upisana u DNK pjesme) i "War On War" (melankoliju upisujemo sami jer je prošlo već deset godina otkako su albumom "Yankee Hotel Foxtrot" postali jedan od najomiljenijih bendova naših indiejanaca) podsjetili na sve ono što u međuvremenu od objavljivanja naovamo i jesmo i nismo napravili, ali i potvrdili svoju diplomu iz pop elegancije. U nizu koji su uz navedene činili i bomboni "Capitol City", "Hummingbird" i "Dawned On Me" nije toliko stršala izblijedjela "Handshake Drugs", koliko gotovo potpuno ignoriranje i dalje najbolje ploče benda, "Summerteeth". Ne bih previše pažnje pridavao sve uvjerljivijim glasinama kako je nažalost pokojni Bennett u njezinu stvaranju sudjelovao i više nego što je službeno priznato - iako sam baš jako želio čuti "She's A Jar" ili "How To Fight Loneliness", jasno mi je da je logično dublje zahvatiti u onaj dio repertoara koji pripada ovoj postavi, ustaljenoj oko albuma "A Ghost Is Born" dolascima Kotchea, Sansonea i Jorgensena u bend.

A zapravo, nisam se imao ni dostatno vremena buniti jer su regularni dio koncerta Wilco kraju priveli u žile nam upucavši nešto krvavije od krvi, sjajnom izvedbom "A Shot In The Arm", koja bi imala potpuno pravo završiti ovakav i ovoliko lijep koncert, samo da nije bilo potpuno jasno kako će se bend vratiti na bis. Ne samo zato jer se to tako uvijek radi, pa ni samo zbog toga što u Zagrebu i svaki debil dobije priliku za još, nego prvenstveno zato jer je i nečim konkretnijim trebalo poduprijeti osjećaj kako je bend rijetko gdje mogao naići na ovoliko srdačnu i dobro raspoloženu publiku, kojoj nisu smetale ni sve te ponešto depresivne, teške pjesme, kakve je prikladnije slušati u sobnim mrakovima. Moj strah da bi naprosto pregolemi prostor paviljona mogao pojesti kako za njegove prilike sićušnih skoro dvije tisuće ljudi tako i fascinantan zvučni patchwork (opet ista stvar s prijevodom) grupe lako se bio smrvio u prah, dok sam iz prednje pozicije s koje se sve čulo kristalno jasno, i na kojoj sam imao dovoljno osobnog prostora da bezbrižno mogu zatvoriti oči i sebi u bradu mumljati "Radio Cure", mogao vidjeti i kako ne samo prvi redovi posvećeno uživaju u koncertu na kojem je u finalnom zbiru u skoro dva i pol sata bilo izvedeno čak okruglih 30 pjesama, tri više negoli u Milanu, koji je do sinoć držao rekord u broju odsviranih.

Do rekorda se - a manje je važan količinski, a više onaj emotivni koji se ne može kvantificirati - ponajprije stiglo rijetko obimnim bisem, zapravo još jednim samosvojnim koncertom, koji je bend otvorio s meni, a vjerujem i mnogima od vas, najdražom pjesmom benda, "Via Chicago". Jednog ću se dana riješiti sveg svojeg balasta sumnje, nervoze, straha i nemira, pa će me tako čistog i laganog vjetar odnijeti do Embarcadera. Slobodno krvari to krvavije od krvi uz mene, neću te spriječiti. Nakon toga možda i nije moglo bolje, ali je moglo življe, uz postepen povratak rokerskim korijenima grupe koji su sinoć utjelovljeni u "Box Full Of Letters" i sjajan trojac s ploče "Being There". Ponesen poletnim rifovima "I Got You (At The End Of The Century)" i "Outtasite (Outta Mind)", basist John Stirratt, jedini originalni član benda uz Jeffa, svoje je bekvokale pjevao onom srećom svijesti kako je dalek put prešao od sviranja u barovima u kojima okupljene više od tvojeg benda privlači biljarski stol i sisata konobarica. Možda bi koncert bio nešto kraći da je bend sutradan morao dalje na cestu, a ne na avion za povratak kući, ali to uopće nije važno. Prečesto sam nezasluženo dobivao ono što nisam htio a da bih se protivio neočekivanom poklapanju svih okolnosti u svjetlucav komplet. Wilco su u Zagrebu odsvirali ljubav, cijelu ljubav i ništa nego ljubav.

Set lista: Misunderstood - Art Of Almost - I Might - I Am Trying To Break Your Heart - One Wing - At Least That's What You Said - Black Moon - Spiders (Kidsmoke) - Impossible Germany - Radio Cure - Born Alone - Laminated Cat - Capitol City - Handshake Drugs - Jesus, Etc. - Hummingbird - War On War - Dawned On Me - A Shot In The Arm - BIS: Via Chicago - Whole Love - Box Full Of Letters - The Late Greats - Walken - Heavy Metal Drummer - I'm The Man Who Loves You - Red-Eyed And Blue - I Got You (At The End Of The Century) - Outtasite (Outta Mind) - I'm A Wheel

Pisali smo i o: