Iako se o “zatvaranju sezone” konstantno priča, čini se da ove godine koncertnoj sezoni u Zagrebu zapravo nema kraja. Jer sedmi je mjesec već na izdisaju, a u Zagrebu i dalje ima svakakvih koncerata i mini-festivala što prati i sasvim pristojna posjećenost tih događaja i iznenađujući interes publike. Kako taj novootkriveni ljetni dio sezone ne bi bio uskraćen za post-metal i sludge pobrinula se ekipa iza projekta “Subvultures fešta patnje” u dvanaestom izdanju pa su nas Hesperian Death Horse, Reka i Celeste prenijeli iz jednog običnog, ljetnog četvrtka u Močvari u neki paralelni, mračni svemir u kojem caruje zima.

Prvo nas je u mrak uvaljala zagrebačka četvorka Hesperian Death Horse. Bend koji mi se svidio na albumima, a koji nikako nisam uspijevao uhvatiti uživo iako nastupaju zbilja često unatrag godinu ili dvije. Njihova mješavina post-metala, sludgea, dooma, deatha, blacka i čega sve ne, zvuči jako dobro uživo. Iznimno su usvirani i taman onoliko žestoki i ambijentalni koliko je potrebno da bi zvučali opako i mistično a da ne zapilaju. Nastupali su u gotovo potpunom mraku što će se pokazati zajedničkim faktorom za dobre nastupe večeri. Bend koji je svojim pomaknutim zvukom koji nadilazi puko prežvakavanje bendova sličnog usmjerenja zaslužio uspjeh i izvan Hrvatske.

Nakon odličnih Hesperian Death Horse, došao je trenutak za bend koji se stilom nikako nije uklapao u tematiku večeri. Moraines sviraju mješavinu post i progresivnog/tehničkog metala pa me neodoljivo podsjećaju na neki čudni miks bendova Dredg i Animals As Leaders. Koncert je počeo solidno, s dosta zanimljivih riffova i tehnički zahtjevnih prijelaza. Tu i tamo bi se dogodilo poneko ispadanje iz ritma, ali ništa pretjerano strašno. Zeznuta je to muzika za sviranje. Posebna je zato priča bubnjar koji je bio pretjerano naglašen u miksu i pretjerano naglašen u svirci (a i svjetla su nekako na njega bila usmjerena). Imate dojam da odsvira stotinjak udaraca i pedeset prijelaza previše tijekom pojedinih segmenata. Dvojica gitarista frlje prilično dobre i uvrnute akorde, a ovaj u pozadini lupa prebrzo i previše, bez mjere. Otprilike ovako. Da je nastup od solidnog postao čisto loš bend može zahvaliti nesretnim tehničkim problemima i još nesretnijem rješavanju istih. Puknuta žica na gitari, deset minuta uštimavanja druge gitare dok ostatak benda “improvizira” pa još pet minuta za promjenu žice na originalnoj gitari. Nakon toga je bilo očito da se bendu baš više ne svira, publici baš više ne sluša bend pa je nastup odrađen reda radi do kraja. Bilo bi bolje da su i oni svirali u mraku.

Reka ne sviraju ništa novo, ne donose nikakve nove elemente u taj svijet post-hardcorea, post-metala i sludgea pa na albumima zvuče umorno. Bend čije albume ne bih zavrtio više od par puta. A opet, uživo se zbilja dade guštati u njima. Usvirani su, žestoki i znaju izvući masni, kul riff koji vas možda podsjeti na Isis iz najboljeg razdoblja (“Oceanic” i “Panopticon”). Četrdeset i pet minuta ispalo je baš nekako taman za ovaj tip muzike. Bez monotonije, bez dosade, vrlo dobar nastup. Nažalost, sa svirkom su započeli kasno pa se već pri kraju njihovog nastupa “pristojan broj” ljudi s početka priče prepolovio.

Tako da je šećer na kraju i, što se mene tiče, zvijezde večeri, francuski Celeste, dočekalo malo, premalo ljudi. Ne može biti drugačije kad koncerti počinju u zabavno vrijeme tijekom radnog tjedna. Velika je šteta što ih više ljudi nije čulo jer održali su najupečatljiviji nastup večeri. Abrazivni, drski, brutalni spoj hardcorea, sludgea i black metala. Nastupaju u potpunom mraku kroz koji se probija samo svjetlost iz crvenih svjetiljki na njihovim glavama te povremeni bljeskovi stroboskopa. Intenzitet me njihova nastupa, kao i brutalnost glazbe koju sviraju, podsjetila na koncert Bena Frosta koji je održan dva mjeseca ranije na istom mjestu. Dečki stvaraju sjajnu atmosferu tim svojim minimalističnim, a upečatljivim nastupom, muzika im je zanimljiva (iako im pjesme znaju zazvučati jedna nalik drugoj) i općenito imaju svoj prepoznatljivi glas. Jedini bend koji je malobrojna, ali entuzijastična publika dozvala natrag na bis.

S jedne strane, dobili smo dobar nastup Reke i vrlo dobre nastupe Hesperian Death Horsea i Celestea. S druge strane, Moraines su bili na korak do debakla. Kada se sve zbroji i oduzme, bilo nam je zapravo dosta dobro na toj fešti patnje. Dovoljno dobro da se zaboravi bol u leđima i ekstremitetima od petosatnog stajanja. Bol u ušima ionako je, čini se, slađa.