Dok sam razmišljao o pridjevu kojim bih najbolje opisao koncert Carle Bley i njena trija u ZKM-u, trećeg u nizu ovogodišnjeg Vip Zagreb Jazz Festivala, konstantno su mi se misli vraćale na “lijep”. Tako učestala, potrošena i ni po čemu posebna riječ, a opet riječ koja je unatoč izrabljenosti u svakodnevici zapravo jedina prikladna u ovom slučaju. Glazba je Carle Bley, bilo da je slušate s ploče ili uživo, lijepa u onom iskonskom, pravom smislu.

Koncert koji se vrlo lako mogao pretvoriti u još jedno slavlje anakronizama i nostalgije (sjetimo se samo nastupa McCoya Tynera!) pokazao je međutim da su i Carla Bley i njeni prijatelji još itekako vitalni. Istina, materijal koji je izveden na koncertu nije novi, većinom nije ni približno svježi budući da su neke skladbe stare i preko 40 godina, ali način na koji je Bley obradila vlastite skladbe jednostavno ostavlja bez riječi. Ne možemo se ne nakloniti njenoj skladateljskoj vještini kada poslušamo kako su skladbe pisane za mnogočlane bendove uspješno prilagođene i reducirane na formu jazz-trija bez bubnjeva. Trija koji u ovom obliku postoji već dvadesetak godina, a suradnja Carle Bley sa saksofonistom Andyjem Sheppardom (koji je posljednjih godina vrlo uspješan i u radu s vlastitim sastavom) i basistom Steveom Swallowom na drugim projektima seže još dalje u prošlost. To dugo poznanstvo značajno se osjeća u prisnosti i intimnosti tijekom njihova nastupa kada vam ovi glazbenici djeluju više kao stari prijatelji, a manje kao puki profesionalni suradnici.

Pomalo atipično za pijaniste u jazzu, obilježje Carle Bley nikad nije bila pretjerana virtuoznost u sviračkom smislu. Ne, ona je ponajviše virtuozna skladateljica i aranžerka, a svojim sviranjem samo upotpunjuje dojam te precizno i minuciozno usmjerava izvedbe vlastitih komada kako bi se oni kretali točno kako je zamislila. U zvuku trija nitko se od glazbenika ne ističe u tolikoj mjeri da bi ga mogli nazvati vođom. Svi su nenametljivi, umjereni i podjednako važni. Sinergičnost u punom smislu te riječi. Bley svojom pažljivom, fluidnom svirkom stvara temeljnu strukturu pjesama. Ponekad se čak oslanja samo na razasute, rijetke akorde koji glazbu ispunjavaju znakovitom tišinom te grade fantomski ritam koji ni ne čujete, već samo osjećate. Nešto konkretniju ritmičku ulogu uglavnom preuzima Steve Swallow na svojoj akustičnoj bas-gitari. Zvuk tog instrumenta iznimno je topao, mekan i organski u svim ulogama: dok ispunjava tišinu dionicama tipičnima za bas, dok daje ritam i tempo pjesmama i dok solira, pažljivo prebirući žice u potrazi za zadanim notama, na način koji je bliži očekivanjima koje imamo od klasične džezerske gitare negoli basa. Općenito, predivan zvuk i pristup u sviranju bas-gitare. Konačno, Sheppard je taj koji je najslobodniji i kojemu se najčešće dozvoljava da vrludajućim, vrlo pjevnim i osjećajnim sviranjem te tehnikom cirkularnog disanja plete melodije oko čvršćih nota koje stvaraju Swallow i Bley. Ako je Bley zadužena za preciznu svirku i strukturiranost, onda Sheppard stvara kontrast preuzimanjem fleksibilnije, opuštenije uloge u triju što je dodatno podcrtano njegovim pretežnim korištenje nižih registara. Neobični izostanak bubnjara u potpunosti se isplatio. Ova glazba ima svoj unutarnji ritam pa sve u njoj djeluje tečno i ritmički postojano, a istovremeno se glasovi pojedinih instrumenata izvijaju, motaju i isprepliću. Sporo i tiho, ali nikad monotono jer neka se suptilnost, neka se nijansa uvijek mijenja. Od rijetkih dionica na kojima klavir ostaje sam pa do bržih i složenijih segmenata, glazba govori intimnim i jednostavnim jezikom. Što se improvizacija tiče, one su svedene na razinu solističkih kretanja, a ostatak vremena trio studiozno prati notni zapis. Ta “komorni jazz” zahtijeva i odgovarajući komorni pristup!

Veliki dio odsviranog repertoara može se poslušati na albumu “Trios” (snimljenom uživo 2012.), ali čuli smo i skladbe koje ili nisu izvođene dulje vrijeme (“Healing Power”) ili nisu još niti objavljene na albumima (“Naked Bridges, Diving Brides”). Riječ je o pjesmama koje sadrže puno humora i vica, ali i liričnosti i atmosferičnosti. Uočljivo je to iz igara riječima u naslovima pjesama te iz samih svojstava glazbe. Umetnuti i razloženi “Svadbeni marš” Felixa Mendelssohna, u skladbi zamišljenoj kao vjenčani dar Andyju Sheppardu, tako djeluje podjednako ironično i iskreno. Stilski se u glazbi, ovisno o segmentu, može osjetiti puno utjecaja: od čistog post-bopa preko šansona pa do swinga. Svi ti stilovi nakratko provire pa se zatim izgube u namreškanoj površini bendove naracije. Naslućujemo da se osobnost Carle Bley zrcali u svim navedenim elementima, njeni humor i ironija, ljubav i zanesenost, skriveni cinizam i sarkazam… Nema potrebe za isticanjem nekih posebnih pjesama, sve su bile podjednako zanimljive i dobro izvedene, ali suita u tri djela “Wildlife”, izvedena na samom početku, kao da je odmah otkrila sve ono što će uslijediti u sat i četrdeset minuta nastupa.

Koncert je zatvoren bisom tijekom kojeg je odsvirana jedna od najpoznatijih Bleyjinih skladbi, lijepa “Utviklingssang”, tijekom koje trio razrađuje i propitkuje vrlo jednostavnu i ugodnu melodiju. Prigodni kraj lijepog, jako lijepog koncerta.

Foto: Heinz Bayer