Osjećalo se to najviše tijekom nastupa Cannibal Corpsea, ta atmosfera sačinjena od efektom pozitivnosti uskomešanih sjećanja i barem privremeno zaboravljenog tereta odraslosti, ali i agresije i neiscrpne energije novih fanova. Zato će svojom brutalnošću na pozornici i među publikom mizanscena podsjetiti na nastupe Slayera, uz neizostavne mosh pitove, circle pitove i leteće čaše s pivom. Kao što se moglo i očekivati, Cannibal Corpse, u vrlo jakoj postavi koja broji već 12 godina postojanja, odsvirali su solidan koncert koji teško da u suštini ne pripada u kategoriju “rutinirano odrađivanje”, iako takav dojam zapravo tek u rijetkim trenutcima dopire do publike. 17 hitova, nešto malo novijih i “novijih” stvari (s vrlo dobrih albuma “A Skeletal Domain” i “Torture”), neizostavni “Hammer Smashed Face”, Corpsegrinderovi humoristični uleti i kraj. Pakiranje opreme, dosadno i naporno putovanje autobusom i sljedeći nastup. To je prokletstvo profesionalnih glazbenika koji si mogu dozvoliti i da zabrane pušenje, satnicu prilagode radnom narodu, a da im nitko ne zamjeri. Alex Webster (bas), Paul Mazurkiewicz (bubnjevi), Rob Barrett (gitara), George "Corpsegrinder" Fisher (vokali) i Pat O'Brien (gitara) kuže gdje su i što su, pa se toj ulozi pokoravaju, ali pritom ne gube ništa od svog zločestog, subverzivnog šarma. U metalu su predstava i maske ionako veliki dio ukupne slike. Što se odsviranog materijala tiče, svojim šaranjem po diskografiji pokazali su da su u pristupu brutalnom death metalu s nerijetkim uplivima u tehničke vode doista postojani. Bolje od ovoga teško da mogu.

Uvod u koncert Cannibal Corpsea pružili su nam, kako je to jedan moj poznanik slikovito opisao, “legendarni support band” Krisiun. Ima nešto moćno u muzici i svirci ove trojice Brazilaca, braće Kolesne, nešto dječački naivno u njihovom old skul death metalu, pa dok formulaično karikirano zahvaljuju publici zapravo djeluju iskreno. Uvijek podcjenjivani i nepravedno osuđivani na ulogu drugih violina, Krisiun svoju solidnu karijeru nisu uspjeli okruniti većim uspjehom, ali ih je uvijek drago čuti i na dobrim izdanjima, a još više uživo. Tada čak i ispodprosječne pjesme s posljednjeg albuma “Forged in Fury” zazvuče odlično. Riječ je o sastavu koji kao da manirizme i klišeje metala i dalje shvaća ozbiljno, pa žari i pali nekom južnjačkom, brazilskom energijom koja bi trebala biti dobro poznata svima koji su ikad voljeli Sepulturu. Bilo ih je toliko dobro i zabavno slušati ih, praćene najboljim zvukom večeri, da smo poželjeli da nastup potraje i poneku minutu više od odsviranih pedesetak.

U nesretnom terminu, u (pre)ranih osam sati, svoje je otprašila nekad norveško-talijanska a danas samo talijanska tech death petorka Hideous Divinity. Njihov je energični koncert, nagrđen užasno zamuljenim zvukom, dobro nagovijestio jednu vrlo zabavnu koncertnu večer. U nekih pola sata pokazali su uobičajeno veliku količinu truda bendova koji se tek probijaju, no nažalost ostali su bez većeg uspjeha u pokušajima animiranja stotinjak ranoranioca i OKP-aša koji su ih došli poslušati. Materijal s njihove dvije ploče vrijedan je pažnje, a iako su svi članovi tehnički izvrsno potkovani, svirkom uživo dominirao je agilni i fleksibilni basist koji jednostavno - rastura. Od postave koja je snimila prvi album preostali su samo vokalist Enrico "H." Di Lorenzo i gitarist Enrico Schettino, no ne bi previše pogriješili kad bi zaključili da su ovakvi osvježeni uvjerljiviji i bolji.

Sve u svemu, bio je ovo dobrodošao povratak Cannibal Corpsea u Zagreb nakon čak 20 godina odsustva. I dok je njihovo prethodno gostovanje došlo u periodu u kojem se Hrvatska tek otvarala zapadu, a Zagreb postajao čestim odredištem za metalne bendove, danas se ovaj nastup javlja kao jedna od rijetkih metalnih pojava u gradu. Uz krcati Vintage Industrial Bar (kao i tijekom prethodnog koncerta Ensiferuma), možda je ovo napokon znak ponovnog rođenja metalne koncertne ponude. Možda ćemo uskoro imati priliku gledati i slušati bendove nešto svježijeg datuma kojima put do statusa legendarnosti tek slijedi.