Ušavši preksinoć u Močvarino dvorište, koje je već pola sata prije početka bilo ispunjeno ljudima i njihovim duvanima, u glavi sam počeo formulirati pitanje koje sam naglas, makar samom sebi, postavio tek kada se negdje do recimo desete minute nastupa Damira Avdića klub nakrcao toliko koliko ja osobno ne pamtim (iako moje sklonosti jesu više na strani opskurnih bendića koji privuku tek nekoliko desetaka prisutnih, ali ipak): Kada je i kako to točno Avdić postao ovoliko velik? Je li u međuvremenu, a bez mojeg znanja, izbacio hit duet s Rozgom ili Kekinom? Hoće li se pokazati kako zabluda da se kvalitetan i uporan rad naposljetku uvijek isplati zapravo i nije zabluda? Jebemu mater, zar Dragaš doista ima toliku moć promocije i izgradnje pojedinog izvođača, i zašto je onda u tom slučaju ne koristi češće, za bendove koji to barem jednako zaslužuju? Vjerujte mi da nitko nije sretniji od mene kada se umjetnikov trud počne naplaćivati, i moje čuđenje nije rezultat eventualnog prezira promjene situacije, samo što se ni do danas ne uspijevam usuglasiti sam sa sobom je li (svakako potrebna i odlično izvedena) modifikacija Avdićeva autorskog potpisa sebi privukla nove poštovatelje, ili je promjena vanjskih komponenti konteksta u koji, nažalost ili nasreću, neporecivo spada i ono što doživljavam kao njegove karakteristike povela u drugom smjeru.

Nikakav kopernikanski obrat Avdić nije učinio ni u muzičko-aranžerskom ni u tekstualno-parolaškom smislu, a niti imam ikakvo pravo procjenjivati pravo ikoga drugog da u njegovu radu uživa na način koji mu/joj najviše odgovara. Meni se samo čini kako masivnost posjeta minimizira mogućnost postizanja onog efekta koji je njegove dosadašnje koncerte kojima sam prisustvovao činio jedinstvenim iskustvima. Bez silaženja u publiku, bez šetnje od jednog do drugog posjetitelja koje bi svojim makabričnim facijalnim grčevima u pravilu natjerao na spuštanje ili skretanje pogleda, on više ne može izazvati šok, konkretan i neugodan strah izvučen iz najzabačenijih samica naših duša. Šećući se pozornicom od jednog do drugog pa onda i do trećega mikrofona iskusnijim posjetiteljima pokazao je kako ga itekako svrbi želja za reinscenacijom nekadašnjih performensa, ali i da je vrlo ispravno zaključio kako bi se ono što je nekad bilo ujedinjenje svakog nazočnog u zajednički doživljaj ovako, zbog nužnosti izbora onih kojima će se unijeti u lice, pretvorilo u izdvajanje. Nije mi namjera odvesti izvještaj u standardne pankerske gdje-si-bio-'91? vode – jednako kako sam Avdića ja uživo vidio prije 98 posto preksinoćne Močvare, tako ga je preostalih 2 posto vidjelo prije mene. Samo sam prilično siguran kako nema ni najmanje šanse da se osobi koja ih vidi nekoliko upravo prvi posjećen koncert Damira Avdića u pamćenje ne ureže najdublje. Više poetsko-glazbena monodrama ili HC-recital nego koncert, svakim novim gledanjem naprosto gubi na silini i razornosti iznenađenja. Utoliko je šteta što većina naprosto nije ni imala šanse doživjeti Avdića u punoj snazi, poput sretnog mene u Spunku prije nekoliko godina.

Sumnjam da je tek zgodna koincidencija da se legenda o Avdiću učvrstila a njegova sljedba omasovila odmjerenim skretanjem kursa s arheologije grobova balkanskih ratova, kako onih prije 20 tako i onih prije 70 godina, prema komentiranju formiranja novih političko-ideoloških bojišnica kapitalističkog svijeta, izvedena u stilu dvorske lude koja se ruga svima i ne popušta nikome. Nipošto nije riječ o temama koje se međusobno isključuju, naprotiv, detaljno se i obuhvatno ne mogu proučavati bez saznanja dobivenih na poljima druge. Međutim, dok u društvu u kojem živimo još uvijek nema konsenzusa o krivcima, žrtvama, pobjednicima i poraženima čak ni u zadnjem ratu, nikome ne pada na pamet osporiti potrebu za transformacijom aktualnoga liberalnoga kapitalizma u model kakav će što je više moguće dokinuti opasnosti socijalne propasti nesretnih pojedinaca. Avdić nije otupio ni sablje koje koristi umjesto gitarskih žica ni svoj jezik u obliku trozupca, ali lelek umrlih u devedesetima ne može ne izazivati paničnu neugodu, dok udarničke rugalice aktualne ploče 'Mein Kapital.', koliko god višestruko ironične bile, sa sobom uvijek donose i nešto prkosa, koji katkad generira i akciju. Refreni nove ploče mogu se izvikivati i bez unutarnjih eksplozija bola, pa skladnije sjedaju u zborno izvikivanje pijane raje.

Kao takve, s pravedničkim su ih veseljem prihvatili svi vikend-prosvjednici, koje nimalo ne mori činjenica da se vrlo čestu nađu na meti Avdićeva verbalnog pikada. Ne štedi ih, ali ih bome isto tako i zluradije ne napada, znajući da je crtić-verzija društvenog aktivizma tek posljedica sustavnog zatiranja mogućnosti, a ne glavni problem. Vjerujem da je Avdić vrlo svjestan činjenice kako mu je zavidan posjet najvećega solističkoga koncerta omogućio upravo dnevni list koji najgorljivije i katkad izuzetno bezobrazno promovira vrijednosti protiv kojih se, inače dostatno ambivalentan sudac, Avdić najotvorenije bori. Na koncertu nisam bio jedini u najkicama ni jedini s ajfonom, a niti jedini u najkicama i s ajfonom – iako isključivo self-made konstrukt došao ravno iz ostataka onoga što smo nekad ponosno nazivali undergroundom, danas je Avdić mnogima tek još jedan razlog za izlazak. Da ne ispadne da serem drugima, navest ću kako sam ja osobno dan prije koncerta pio preskupa piva u luksuznom klubu na samom Trgu, a dan nakon gledao holivudski spektakl u kinu, zbog kojeg ovaj tekst i nisam stigao napisati jučer. Nemoguće je da mozak Avdićeve oštrine i srditosti ne percipira nove okolnosti, i nekako mislim da je spremno odlučio podnijeti tu žrtvu. Da tu žrtvu previše ne glorificiram, nema ništa teško podnošljivo ili umjetnički nedostojno u nastupanju pred gomilom ljudi koja tvoj rad poznaje i, očito je, izrazito cijeni, samo mi se čini kako je Avdić, vjerojatno motiviran plemenitim razlozima, napravio grešku približavanja ustaljenim normama rock koncerata.

Gledajući ga dosad, na nastupima koji su trajali oko 45 minuta, nisam ni imao prilike osjetiti kako snaga njegovih udaraca kopni što dulje udara. Spominjao sam gore šok kojim je punio manje prostore – pristup je bio efikasan jer je izvođač katalog svojih efekata znalački koristio dok ga ne potroši, s time da je omamljenoj i prestravljenoj publici do predviđenoga kraja bilo svega dosta i nestrpljivo smo čekali dopuštenje da se vratimo u naše male ružičaste stvarnosti. Preksinoć, dva su sata naprosto bila previše, jer se u cijeloj drugoj polovici koncerta – a Avdić je ipak uvjerljiviji kada više nastupa a manje koncertira – morao osloniti na pjesme same, bez njihova usustavljenja u ubojitiji redenik, bez pojačavanja njihovih tekstova ekspresivnošću naglog urlika. Sumnjao sam da je pad moje koncentracije uzrokovalo moje didunstvo i bol u leđima, ali povlačenje do zida na koji sam se mogao nasloniti omogućilo mi je i primjećivanje sve frekventnijeg muvanja u publici i stabilnog rasta razgovornog žamora. 'Utopijom dojim' nije slabija pjesma od 'Bog je koncept', daleko od toga, ali izvedena u fazi kada su se gotovo svi nazočni privikli na Damirove eskapade pa i malo od istih umorili, izgubila je njihovu pozornost, a time i svoju uvjerljivost. Iskreno vjerujem da bi se dio toga izbjegao ne samo skraćivanjem nastupa nego i smještanjem u sjedeće prostore, iako se možda čini promašenim dinamitnu snagu njegovih pjesama pokušati suzbiti u smirenije okružje.

Po meni, Avdić još uvijek nije napravio ni jedan jedini krivi korak, izuzmemo li spominjano prekomjerno trajanje koncerta, ali kako ne svirati još brojnoj publici koja želi još, ili barem jako lijepo sebe uvjerava da želi još? Nikako. Bitka je to u kojoj Avdić ne može pobijediti. U njima se on vrlo dobro snalazi.

Pisali smo i o:

Foto: Dražen Smaranduj (fotopot arhiva)