Ima popularnosti i popularnosti, jasna stvar, i sve kada bi to i imalo nekog smisla ne bi mi padalo na pamet ovdje uspoređivati broj ljudi koji bi na samostalan koncert privukli My Bloody Valentine s jedne i neko generičko estradno smeće koje ima tešku rotaciju na CMC-ju, podršku Narodnog radija i vjernu srednjoškolsku publiku koja će rumenih i suzama radosnicama okupanih lišca okupirati prve redove i u zrak dizati upaljače od tri kune s druge strane, ali čini mi se da se ovaj koncert odvio prije dvije, tri ili pet godina da bi publike bilo znatno manje i da bi bila uža, zainteresiranija, profiliranija.

Uopće nemam problem s time, neka je na 'našim' koncertima što više ljudi, a pogotovo nemam problem s time kada bendovi koje dolazim slušati nisu baš u najužoj sferi mojeg interesa pa mi gužva i ne smeta toliko budući da ako odlučim izići ispred zapaliti cigaretu, isprazniti mjehur ili tek se malo odmaknuti i odmoriti uši, to ne doživljavam kao gubitak kisika, kao da radim nešto neoprostivo prema samome sebi jer si otkidam neprocjenjive sekunde svirke omiljenog benda.

Dupkom puna Močvara me dakle iznenadila, ali to je bila neka dobra i opuštena gužva, bez previše guranja i strasti, samo ljudi koji su došli čuti bend ili bendove koje su slušali i o kojima su slušali, bendove od kojih vjeruju da nešto mogu dobiti.

Prvo su svirali simpatični Bambara koji su publiku pozdravili s 'It's our first time in Europe' i meni je to nekako bilo baš dirljivo; znam da su vjerojatno mislili na to kako je njima začudan prvi posjet starom kontinentu, ali ima i onaj drugi, smješniji podtekst, eto i nas odnedavno u EU pa sada čak nije ni bitno ime zemlje u kojoj sviraš, svejedno je, svi smo isti, ne pozdravljaš Hrvate, pozdravljaš Europljane; paneuropizam na najjače.

Bend je inače solidan, s nepojmljivim količinama distorzije, natruhama melodija koje se tope u bučnom krkljanju gitara, s post punk hipnotičnim ritmovima prelivenim vrlo masnim droneom; bend s bubnjarom koji mlati kao da ima šest ruku i koji je svojim angažiranim pristupom cijelo vrijeme podizao razinu energije na pozornici koja se s upitnim rezultatima prelijevala u publiku.

Ukratko, bend je to koji će vam raspiriti zubobolju čak i ako je samo u začetku, a neki to mogu shvatiti i kao pozitivnu kvalifikaciju. Ima svakakvih ljudi.

Nisam ih slušao predugo, poslušao sam savjet legende Ivana Krželja koji mi je netom prije rekao da čuvam uši za drugi bend, jer je bio na tonskoj i zbilja je bilo glasno. Možda su Krželja čuli i ostali jer se dvorana pomalo praznila, a dvorište punilo, kao da su se svi vodili istom logikom kojoj ja zamjerku ne mogu pronaći.

I onda su na pozornicu izišli ti A Place to Bury Strangers, malo preuzetno najavljeni kao najglasniji bend New Yorka, obavijeni dimom (previše dima) i ohrabreni punom dvoranom sve raspoloženijih ljudi. I opet mnogo distorzije i mnogo ljubitelja distorzije koji, jebiga, čak i plešu i provuku se kroz te pjesme čak i neki gotovo dance punk momenti, ali rasplinu se oni brzo u nemilom zujanju što neke ne priječi da uđu u trans i da i pokretima prate tu kanaliziranu energiju s pozornice. Bend je dobar, možda i jako dobar, vidi se da su u naponu snage i posve je jasno da daju sve od sebe i da tu nema nikakvih rezervi, a u pjesmama im se nepogrešivo čuju tragovi The Jesus & Mary Chain što će se vjerojatno pojaviti u baš svakom tekstu o baš svakom koncertu benda. Šta možete kad je to tako, možda je i bolje imati očitog uzora pa ti barem publika zna što može očekivati.

I očekivanja su svakako bila ispunjena. Gledali smo bend koji je trenutačno vruć i to s debelim razlogom i, mnogo važnije od toga, gledali smo bend koji to očito može svakim nastupom potvrditi i dokazati zašto je tomu tako. Mene je posebno razveselilo to što je ovdje riječ o prvorazrednoj klupskoj atrakciji, uvijek je lijepo vidjeti lijepo popunjen klub i bend koji u njega sjeda kao ključ u ključanicu - bit će da sam previše često bio na koncertima na kojima je bilo premalo ljudi ili pak na onima gdje smo se previše gužvali i pitali se zašto organizator nije stvar premjestio u neki veći prostor.

I konačno, gledali smo bend koji je svoje odradio pošteno i s mudima, a kada su ta dva uvjeta zadovoljena čovjek drugi dan nekako lakše preživi čak i ono prokleto zujanje u ušima.