I dalje čekam da se pojave neke konkretnije beneficije odrastanja, ali moram priznati da koncept samostalnog rješavanja financijske situacije nudi određene beneficije. Beneficije poput bacanja nerealnih količina novaca i prelaženja silnih kilometara samo kako bi uživo na par sati vidjeli ljude koji su nas pratili dok još nismo odrasli.

Uvijek me zabavljao splet okolnosti koji me naveo da počnem slušati The Gaslight Anthem. Kao i svaki dobrostojeći kontra kulturni tinejdžer odbijao sam slušati sve što je popularno, unatoč tome jedan dan sjedio sam pred televizorom vodeći utrku između prsta koji mijenja program i oka koje to pokušava pratiti dok mi prst nije pobjegao i stao na MTV-u. Na njemu je neki klinac hodao okolo sa starim fotoaparatom, Emo MySpace frizurom i vozio okolo svoja mala crvena kolica. Dok je klinac slikao po pogrebima u pozadini je svirao bend koji će ubrzo zauzeti mjesto na postolju mojeg glazbenog ukusa, dijeleći tron samo s kraljicom Against Me!. Tjedna dana nakon što sam s tada još aktualnom LimeWire skinuo Sink Or Swim, kupio sam svoju prvu kariranu košulju.

Osam godina kasnije i dalje posjedujem više kariranih košulja nego prosječna kanadska šumarska kompanija, afiniteti prema kontra kulturi su završili tako da mogu zadnja tri albuma Taylor Swift citirati od početka do kraja, a Gaslight Anthem se u svemu tome vjerojatno nepovratno raspao. Iako su nedavno objavili da je riječ samo o pauzi, s "Painkillers" jedno razdoblje sigurno je završilo. Zadnji tračak nade u povratak matičnog benda Briana Fallona nestao je njegovim izlaskom na pozornicu bečke arene. Tim više što je na pozornicu izašlo četiri od pet ljudi koji su nastupali kao Gaslight Anthem u Zagrebu. Prateći bend tako se sastojao od Alexa Rosamilia koji se umjesto gitare primio klavijature, Iana Perkinsa koji se od treće gitare u Gaslightu prometnuo u vodeću gitaru, te je čak i roadie koji je pripomagao na nastupu u Zagrebu ostao isti.

Unatoč ova prva tri paragrafa koji zvuče vise kao eugoogooly* nego početak osvrta na koncert, slobodno mogu reći da sam prisustvovao jednom od najboljih koncerata zadnjih par godina. Sam koncert bio je sušta suprotnost nesretnom koncertu Gaslight Anthema u Tvornici Kulture prije dvije godine.  Kada su nas konačno posjetili promovirajući zadnji album „Get Hurt“ bilo je jasno da je bend koji je živio za male znojne prostore nestao negdje na tome putovanju te ga je zamijenila tvorevina koja se pronašla na pola puta između njihovih ranih albuma te novog smjera koji se sada manifestirao kroz "Painkillers".

Konačno oslobođen okova da nastavi snimati Gaslight Anthem albume, Brian Fallon pronašao se u novoj ulozi romantičnog pop folk pjevača. Ironično je da su Gaslight Anthem proveli većinu svojeg postojanja noseći na leđima usporedbe s Tom Pettyjem i Bruceom Springsteenom, da bi se tek njihovim raspadom konačno prepustio i u potpunosti okrenuo oponašanju svojih idola. Druga velika promjena dogodila se u scenskom nastupu. Minimalne komentare i fokusiranje na pjesme zamijenili su dosta dugački monolozi između pjesama, koji su na momente čak počeli podsjećati na pretjerane ispade Fat Mikea nakon par koktela previše.

Uz novi samostalni album "Painkillers", ostatak seta popunio je pjesmama s albuma "Elsie" prijašnjeg solo projekta The Horrible Crowes, te je publiku počastio i jednom starom Gaslight Anthem pjesmom, "The Navesink Banks". Čitajući setliste s prijašnjih koncerata tiho sam gajio nadu da će i u Beču publiku počastiti s "Linoleum", ali što se obrada tiče zaustavio se samo na "Teenage Dream" od Katy Perry. Skepticima koji su srknuli svojim nosom na ovu zadnju rečenicu predlažem da se sjednu za YouTube i poslušaju njegovu verziju prije nego bace kamen.

Mogao bi sada dosađivati s još mnogih bitnim i nebitnim detaljima u vezi koncerta, no glavna stvar koja je učinila ovaj koncert više od onog što objektivno je, a to je generički pop folk inače krajnje dosadan i neinventivan, je isto ono što je učinilo "Sink Or Swim" tako uzbudljivim početkom karijere jednog mladog benda. Iskreno ljubav prema onom što radi i vječna vjera da se spasenje može naći u banalnim stvarima poput radija, podiže ovakvo iskustvo na razine koje je teško opisati riječima. U sve većem naletu cinizma ironije i sarkazma, pogotovo ovdje u predziđu kršćanstva, pravo je osvježenje vidjeti osobu koja smatra nošenje svojeg srca na rukavu kao vrlinu, a ne manu. Kada još k tome usporedimo njegovu scensku prisutnost o onom prije dvije godine, izgleda da je i on sam uspješno našao spasenje u muzici. Iako je "Painkillers" album pun priča o propalim odnosima i neostvarenim snovima, metoda isporučivanja tih pjesmama sve je osim pesimistična, već je oboružana vječnim nadanjem. Nadanjem da uz sav mrak koji čovjeka može obuzeti, da čak i ako je svijet hladno mrtvo mjesto da se isplati nadati. I upravo taj osjećaj koji isijava iz njega dok krade još jednu melodiju od svojih idola, vrijedi puno više od svih soliranja na gitarama. 

*(referenca na Zoolander, ne znam zašto mi je došla, ali nije greška)