Postoje mnoge perspektive kroz koje bi se moglo promatrati uspjeh Bože Vreće i, unutar tog konteksta, njegov trijumfalni nastup u Jedinstvu. No niti jedna od njih, pojedinačno uzeta, ne bi dala odgovor na to zašto je koncert pred krcatim auditorijem i u tropskim uvjetima bio toliko dobar, a Vrećo naizgled toliko popularan.

Neočekivani interes za nastup, Božin nevjerojatno izražajan i moćan glas, njegova prirodnost na pozornici, inherentna emotivnost i pritajena popularnost glazbe kojom se bavi, njegovo nenadano nicanje u queer-ikonu… Sve se to spojilo u jednoj točci i pridonijelo tome da se na kraju dogodi, jednostavno, sevdah. Poklonio nam je Vrećo sat vremena iskrene, tople komunikacije s publikom projicirane kroz razgovor i redanje tradicijskih sevdalinki i vlastitih skladbi. Tijekom njih se Vrećo u potpunosti otvara i ogoljuje dušu, ne skrivajući niti jednu emociju i nudeći se bez potrebe da srž svoje osobnosti bilo kako okićuje. Razigran na pozornici u jednom trenutku i iskreno ganut u drugom, lijepo je vidjeti izvođača koji se tako dobro osjeća u vlastitoj koži. Jer Vrećo je, koliko god to pogrešno zvučalo, zabavljač. Kao da se unutar tuge koju nosi sevdah on javlja kao lučonoša pa humorom ublažava dijelove nastupa, iako se i tada smijeh probija kroz suze i zapravo nudi samo kratki predah prije no što će potonuti u još dublje i mračnije sentimente u pjesmama posvećenima majci (“Lejlija”) i stradalima u Srebrenici (iz filma “The Fog of Srebrenica”) koje su ujedno naznačile i vrhunac koncerta.

Unatoč kritikama da Vrećo pjeva “sevdah za alternativce” i sličnim pokušajima pojašnjavanja njegova dolaska u središte pažnje, riječ je o redom promašenim tezama. Razloge njegova uspjeha među publikom koja inače nije zainteresirana za te pjesme treba potražiti negdje drugdje. Jer njegov je sevdah destiliran i pročišćen, očuvan gotovo u iskonskom obliku i sveden na gole emocije nošene besprijekornim glasom samo jednog čovjeka velike izražajnosti i ogromna srca. Vrećo zato na pozornici djeluje kao inkarnacija teškoga patosa sevdaha te pritom poziva druge, izravno ili neizravno, da mu se u tome priključe i pomognu mu nositi teret. Da je u tome uspješan, pokazat će publika koja prati i upija svaki njegov dah i krik te iskazuje prisnost s osobom koja se opire konvencijama i koja, vjerujem, kod mnogih ruši predrasude. Rijetko koji izvođač i rijetko koja glazba imaju takav učinak.

Na stranu Vrećina umjetnička vrijednost, jasno je da je u posjećenosti koncerta veliku ulogu odigrao hype kakav se tu i tamo spontano dogodi i kojemu je teško pronaći točne razloge. No za razliku od koncerata kojima je takva pojava na kraju škodila (Chinawoman), ovoga je puta, čini se, Božo uspio ljude razoružati i oboriti, neovisno o tome otkuda su i zašto došli, a klišej o “raznolikoj publici” i “posjetiteljima svih generacija” nikad nije bio istinitiji. Jedinstvo je, vjerno svome imenu, time barem na tren postalo žarištem ljudskosti i topline.

Za kraj, vratimo se na početak koncerta kada je Vrećo napomenuo, negdje na granici metafore i činjenice, da se tek sada privikava na svjetla reflektora. Sudeći po ovom koncertu, ta će ga svjetla pratiti još dugo, dugo.