S vremena na vrijeme, ne samo da se nije zgorega, nego se, u ovom dobu izvitoperenih vrijednosti, gotovo nužno prisjetiti jedne nedavno iznijete istinite maksime: The '80s almost killed me, let's not recall them quite so fondly! Craig Finn je upravo u osamdesetim godinama prošlog stoljeća, ali ne tim iz stiha nego sasvim drugima koje su tekle paralelno, i postavio temelje na kojima će dva desetljeća potom izgraditi jedan od najdominantnijih bendova-nebodera aktualnog rock'n'rolla, pa je njegovo upozorenje tek ono čovjeka koji je uspio ne zaboraviti negativnosti, ako je već jedna od osnovnih karakteristika ljudske prirode prisjećanje samo lijepog, dok ostalo mrvi drobilica prohujalog vremena. Međutim, barem se jednim svojim dijelom ključan stih prve pjesme prvog albuma The Hold Steady odnosio i na redefiniranje sintetsko-japijevskog hoch-pop šminkeraja kao izraza vremena u kojem su se svi samo dobro i neopterećeno zabavljali. 90 posto svega je sranje, bla bla bla, žanrovska pripadnost nije nepomično učvršćivanje u hijerarhijsku ljestvicu kvalitete - sve to, i tome slično, jest istina. Meni osobno, međutim, nikako nije bilo jasno kako su se nekoć ponosni indie/alter sinovi bez krzmanja okretali i prigrlili dosadnjakoviće koji su iz Madonninih ili pjesama Duran Duran iscijedili i posljednje kapi tjelesnih sokova. Zabavljate li se vi doista uz La Roux? Nisam primijetio.

Muzika koju sviraju mančesterski Hurts, koji su sinoć odradili iznimno pošten i, ako se to uopće smije i pomisliti, kvalitetan pop koncert u Boćarskom domu, muzika je iz mojih noćnih mora, najgora varijanta gore spomenutog synth-popa začinjena udarničkim goth patosom. Puna fejkanja, falše romantična, izvode je tipovi kakve bih rado bio tlačio u srednjoj da i u nas egzistira ta fina američka tekovina i da sam malo nasilniji, umjetna, beživotna, kvalitete filera soundtracka lošijih dijelova 'Sumrak' sage, nema znoja ni sportskih terena ni spavaćih soba, niti žile uz nju ne bih uspio prerezati jer bih ipak morao pustiti nešto konkretnije da me ohrabri. Da budem pristojan i blag, ja to jednostavno ne volim, a na koncert sam otišao jer sam imao osiguran upad. Ponavljam - netko mora izvještavati i s one strane demarkacionih linija. A tamo je stanje, hm, pa, začuđujuće. Ljudi to vole, ne bi čovjek rekao, barem ne ovaj čovjek koji piše i koji je mislio da je cijena ulaznice od 290 kuna neslana šala koja bi se organizatoru morala obiti o glavu. Kad ono, u Boćarski se nakrcalo prilično dovoljno ljudi, otprilike negdje dvije trećine onoga što je onomad privukao The National, kad već brojčano ne mogu procijeniti prostor o kojem se radi. Da je cijena bila 55, napunilo bi se do kraja, ali da je bila 150, sumnjam da bi se broj nazočnih uopće povećao.

Ne samo da su ljudi došli - došao sam i ja sam, mogli su i drugi tako navratiti da vide što ima - nego su došli s emocijama i fanovskim oduševljenjem, pri čemu te nježne stvari nisu bile rezervirane samo za uvijek prisutne egzemplare nikako-da-već-jednom zamre ex-supkulture darkera (djeco draga, oni što nose dugačke crne kapute i šminkaju oči čak i ako su muškarci), nego i za - heh, volim vrijeđati ovako usput - normalne ljude u trapericama i džemperima koji su svoju klasičnu nedjeljnu večer uz teve i kekse zamijenili izlaskom na koncert. Od prve pjesme, koju ne znam, preko druge 'Wonderful Life', pa sve do bisa, gotovo sva prisutna (darke)raja je pjevala sve stihove svih pjesama, što me začudilo, izazvalo mi gađenje, ali i određeni osjećaj dragosti. Čuđenje sam već donekle opisao, gađenje se javilo jer ovakvu muziku organski ne podnosim. Međutim, bilo mi je drago primijetiti kako i kod nas još uvijek postoji mogućnost funkcioniranja one standardne industrijske šeme probijanja izvođača preko spotova na televiziji i vrćenja singlova na radiju. Da aktualni britanski pop bend, koji nema nikakvu čvršću pripadnost pojedinoj sceni koja bi ga mogla i nekritički poduprijeti, dođe u Zagreb, opali basnoslovnu cijenu ulaznica i svejedno okupi tisuću-dvije ljudi - meni je to iskreno drago. Drugi put će doći netko čiju muziku volim.

Uživo, Hurts zvuče kristalno čisto i elegantno, iako je ta elegancija u svojoj srži prilično lomljiva, a mračna strana njihovih electro-pop balada tek je ona prigušivanja svijetla, ne potpuna pomrčina. To možda jest verzija romantike za ljude koji emocijama pretpostavljaju materijalno-praktične stvari pa si utjehu za svoje sve češće krize traže u najpodesnijoj persiflaži pravih osjećaja, ali kao takva nikome ne može ni nauditi. Nema tu ništa doista prijeteće ili lukavo zavodljivo, pjesme su to za nesretno zaljubljene tinejdžerice kojima roditelji baš i nisu slušali muziku; čim im neki dobroćudni indie-dječarac uzvrati emocije otkrit će jedan sasvim drugi svijet i početi slušati normalne bendove. Napisao bih kako su Hurts jučer zvučali i identično kao na albumu, samo da mi se da sad ponovno skidati album koji sam lani nakon dva informativna slušanja izbrisao (mislim čak i bez bekapiranja, koje je inače totalno obavezno u mojem hrčkolikom nastojanju da čujem sve) u nepovrat. Ovako to baš i ne smijem, ali mogu napisati kako je zvuk moje noćne more bio prenesen na scenu bez ostatka. U tome smislu, dajem ruku u vatru da su fanovi bili potpuno zadovoljeni, a nisam primijetio ni negodovanje po kraju koncerta nakon samo nešto malo više od odsviranog sata. Jebiga, zasad u dućanu nema više, ali sumnjam kako će interes jenjati do drugog albuma i eventualno zakočiti akceleraciju bendove karijere.

Predgrupi The Heartbreaks sam uhvatio samo tri posljednje pjesme i bio sam sasvim zadovoljan, njihov je gitarski brit-indie provjerena konfekcija, ali ga sviraju kao da su na nj upravo oni sami prvi nabasali. Nekoliko melodija imaju, i prije petnaestak godina ne bi im ginuo barem jedan best-new/unsigned-band tekst u novinama, ovako mislim da ćemo ih svi skupa zaboraviti vrlo brzo. Svejedno, negdje na pola nastupa zvijezda večeri predgrupe sam se prisjetio kao dobrih starih minuta, ali to sam samo ja, opterećeno gunđalo u križarskom ratu protiv popularnih patnika.

Foto: www.informationhurts.com