2002. godine Bohren & der Club of Gore u KSET-u dočekalo je manje od 50 ljudi, a u petak rasprodani pogon Jedinstvo. Bend je dakle u međuvremenu kod nas prikupio priličan broj štovatelja jer na ovakav se koncert vjerojatno ne može samo tako zalutati. Pretpostavit ću i da se na koncertu nisu pojavili ljudi koji bi očekivali ležerno opuštanje od radnog tjedna i svakodnevnih gnjavaža ili nekakvu zabavu. Ne, većina je znala po što dolazi. Pa ipak, i tim je  “fanovima” trebalo malo vremena da se prešaltaju na tempo benda.

Jer Bohren & der Club of Gore servirali su nam intenzivnu porciju onoga što najbolje i jedino znaju, iznimno spore i mračne, ponekad teške glazbe. Servirali su nam glazbu koja u prvi tren može i preplaviti i preopteretiti osjetila. Njihov je stil poznat, do krajnosti usporeni i na osnovne akorde svedeni lounge jazz koji je samo za distorziranu gitaru udaljen od Sunn O))) ili Earth. Stil u kojem su note utopljene u tami, u kojem je svaka fraza uravnotežena vakuumom tišine. Da, to su Bohren & der Club of Gore, kojima je osim same glazbe podjednako bitan, a možda i bitniji, doživljaj koncerta, ostvaren minimalističnom rasvjetom, pretjeranim količinama umjetnog dima i specifičnim stajlingom u vidu crnih odijela. Sve se to uklapa u kulersku sliku benda. Ambijentalna glazba u punom smislu. Zbog takve scenografije, svojevrsne izuzetosti benda iz samoga prostora Jedinstva uzrokovane izostankom svjetla, stječe se dojam kao da kroz koprenu gledate u drugu dimenziju, kao da stojite na granici između ovostranog i onostranog, a Bohren & der Club of Gore vas svojom radikalnom snovitošću (jer pop nikad neće biti toliko dreamy) mame na drugu stranu. Svi koji su gledali “Blue Velvet” ili “Mulholland Drive” Davida Lyncha, dobro znaju o čemu pričam. Kao i ti filmovi, ova vam glazba omogućuje da se izgubite pa ponovno pronađete u magli podsvijesti, da potisnete hiperanalitičku stranu uma koja vas danima drži na iglama, da zaboravite da je petak i da zaboravite s kakvim ste očekivanjima uopće došli na koncert. Ne preostaje vam ništa nego da se jednostavno prepustite atmosferi i gustoj melankoliji. Jer nema u njihovoj glazbi složenih struktura koje bi analizirali, ni nekakve intrigantne melodije koja bi vas zaokupila. Virtuoznost tu proizlazi iz nevjerojatne upornosti kojom članovi benda pristupaju oblikovanju svakog tona i nevjerojatne suzdržanosti dok pak prepuštaju scenu tišini. Povremeni odmak od te forme javlja se kada se Christoph Clöser prebaci s vibrafona na saksofon pa ponudi nadu da se to zbilja razabire neko svjetlo u svom tom crnilu, neki usamljeni svjetionik. Ali zatim saksofon utihne, note se još više udalje jedna od druge, a nada raspline naglo kako se i pojavila.

Ovaj je koncert vrlo lako mogao ispasti fijasko. Nestrpljivija ili nešto bučnija publika (čulo se samo zveckanje staklenih boca) mogla je bez problema uništiti taj pomno i perfekcionistički slagani dekor. Ovako, ispalo je savršeno. Burnije reakcije publike kako se koncert odvijao dokazuju da Bohren & der Club of Gore svoje slušatelje itekako uspješno prebacuju u svijet u kojem Morfej caruje, “glazbi teškoj za slušanje” unatoč. Oni koji se možda ipak nisu uspjeli uživjeti u cijeli taj đir, neka pokušaju ponovno. Vrijedi truda.