Slučajnošću sudbine, a zapravo sve skupa i nema veze sa slučajnošću s obzirom na to da je žanr bradatoga akustičnog punka danas već toliko nadut da se od njega nemoguće igdje sakriti, dogodilo se da posljednjih tjedana teritorijem starog kontinenta cik-cakaju dvije relativno srodne turneje. Raganov The Revival Tour prilično je snažan i primjetan brend koji se, zahvaljujući lajnapima u kojima uvijek ima mjesta za neko ime na granici mainstreama, probio do naslovnica i velikih dvorana, dok su Scorpios svoj itinerar ispunili nastupima u manjim klubovima, kakav je i naša Močvara, koju je sinoć pohodilo nekih stotinjak dostatno nabrijanih posjetitelja. Priznajem da sam i sam lijenom doskočicom karavanu Scorpiosa ne pretjerano upućenim znancima opisivao kao The Revival Tour za siromašne - što bi možda i bila istina da u računicu uzimamo samo platežnu moć organizatora i publike - ali moram biti pošten pa priznati i da takvo tituliranje nije fer. Ako ni zbog čega, onda zbog činjenice kako su, u različitim međusobnim kombinacijama, Joey Cape (Lagwagon), Tony Sly (No Use For A Name) i Jon Snodgrass (Drag The River) nešto od svojih dosadašnjih trikova vrtjeli i dok Brian Fallon ili Frank Turner još sami sa sobom nisu bili raščistili žele li se povinovati strogom diktatu scene ili se prepustiti romantičnijim instinktima.

Čak ni u danima kada sam imao znatno više vremena za kalifornijski mekani punk, pa i neke njegove rođake iz teretane, Lagwagon i No Use For A Name nisam nešto posebno obožavao, ali ih je isto tako bilo nemoguće izbjeći ako ste imali barem jednog priku koji je žešće brijao na takav zvuk. A ja jesam, pa su mi se mnoge melodije i pripadajući tekstovi gotovo bez mojeg vlastitog sudjelovanja zakopali duboko u mozak, te me sinoć nisu prestajali iznenađivati nezahrđalim performansama kojima sam pratio zbivanja na pozornici. Međutim, ono što je cijelu priču prodalo meni osobno sudjelovanje je velikog Jona Snodgrassa (koji izgledom malo vuče na starijeg brata legendarnog kviznog rivala Dada Kneževića), čiji razbarušeni rokerski alt.country bend Drag The River ipak vuče korijene iz istoga Cali-punk rasadnika kojem pripadaju i dvojica frontmena, kao i sasvim kul, neobavezan eponimni album cijele ekipe, kojoj je na klavijaturama pridružen i Brian Wahlstrom (Hoyt Fortenberry polu-lookalike). Nadao sam se da ću sinoć barem donekle uspjeti nadoknaditi propuštanje prošlogodišnjega ljubljanskoga koncerta Drag The River, ali situacija se baš i nije razvila u tome smjeru - zbog toga sam gore i spomenuo postojanje samo dvojice frontmena, iako su nominalno sva trojica jednako važni.

Naime, a što nikako nije prigovor, nego samo konstatacija, puna dva sata koncerta Scorpios su napunili tako da je barem 70 posto pjesama otpalo na karijere Capea i Slya, dok je ostatak ostavljen Snodgrassu, šačici pjesama novog benda i nekolicini obrada. Ovdje se ipak žalim zbog onoga što nisam čuo, a ne zbog onoga što jesam - fantastičnoj 'Me And Joe Drove Out To California' se baš i mogao pridružiti još koji nebrušeni dragulj Drag The River. Međutim, ni sam Jon nije pokazivao ikakve znakove nezadovoljstva, činilo se da je sasvim zadovoljan udaranjem po akustari, pijenjem žestica iz plastične čaše, harmoniziranjem na refrenima i povremenim prisvajanjem glavne uloge u odličnim verzijama 'Break Your Frame' ili 'Jessica's Suicide', ljepotice još iz dana Armchair Martian. Ipak, prevlast Capea i Slya bilo je logično očekivati i unaprijed, s obzirom na to da je ciljana publika ove bande ona pankerske provenijencije, a ne pretplatnici americane, a još logičnije je bilo planiranu set listu tijekom koncerta i pojačati dodatnim favoritima iz kataloga Lagwagon i No Use For A Name. Jer, razdragana raja je od prve u glas pjevala gotovo sve, od Joeyjevih 'Stokin' The Neighbors' i 'To All My Friends' do Tonyjevih 'International You Day' i 'On The Outside', koja je zaslužila najdojmljiviji singalong večeri, po mojem izboru. Tako da nije imalo smisla gubiti zamah proklamiranjem potpune jednakosti. Lijepo je meni biti na koncertu kada nas četiri pjevamo u prvom redu dok se ostali čude, ali nemam ništa protiv ni sudjelovanja u komunalnom slavlju iz povučenijih pozicija.

Prearanžirane na samo tri akustične gitare, nekoliko šuškalica i često potpuno neprimjetne klavijature, za neke od pjesama koje sam prije poznavao jučer sam čak i pomislio da bih ih volio ponovno poslušati, iako prvenstveno u ruhu zajedničkog albuma 'Acoustic', koji su Cape i Sly snimili 2004. godine. Tada sam ga bio propustio, sada pretpostavljam da je baš okej, što me zapravo i ne treba čuditi kad se prisjetim svih onih classic-rock obrada na albumima Lagwagon, a i najčudnije epizode u karijeri ionako sveprisutnog Kena Stringfellowa, koji je s njima krajem devedesetih snimio i jedan album! Uvijek je Cape naginjao klasičnom popu i rocku, bez ikakvih šumova čujem tek danas, kada je napunio dovoljno godina da mu nitko ne može prigovoriti usporavanje i smirivanje. Tony Sly je, za moj ukus, svoje pankerske pjesme za nijansu manje uspjelo preradio - što je zapravo istodobno i dobra stvar, pogotovo u slučaju sjajne 'Justified Black Eye' - ali nekolicina potpuno novih solo pjesama, napisanih za albume kojih uopće nisam bio svjestan, jučer me zaintrigirala dovoljno da zapamtim ključne stihove i danas izguglam imena 'Therapy' i 'Devonshire And Crown'. Skroz dobre pjesme ničim uprljanog akustičnog pop zvuka. Može li se prosječno dojmljiv HC/punk frajer pretvoriti u nadprosječno pronicljivog kantautora? Zasad samo neću zanijekati tu mogućnost.

Izvrstan prijem na koji su naišli Scorpiose je sasvim lijepo opustio, što se tek na potpuno neplaniranom drugom bisu malčice obilo o glavu svima koji su nezasitno tražili još, kada su razdragani svirci na sceni počeli gubiti kompas i svirati raspušteni medley na potezu od 'Here Comes The Sun' Beatlesa do 'What's Up?' 4 Non Blondes. Dotad su stvari bile štimale znatno bolje, pa atmosferu nije nagrdila niti Wahlstromova solo numera negdje na pola puta između zrelog Meat Loafa i suzdržane Lady GaGe, kojom je pokazao kako nam Snodgrass nije prodavao pizdarije hvaleći njegovo operno iskustvo. Puno tečnija bila je 'Waiting For A Spaceship' s albuma Scorpios, jedna od tri nove pjesme koje su svirali, uz manifestnu 'Scorpios Old' (svi u bendu su, naime, škorpioni, a sinoć u ponoć smo upravo uplovili u njihovo razdoblje) (nije da brijem na to, provjerio sam na internetu) i odličnu Capeovu 'Lifer', kojom i on pokazuje da mu imidž skuliranog susjeda srednjih godina koji voli pomilovati svoju akustičnu gitaru izrazito pristaje. Dva vrhunca na bisu ipak su pripala obradama - većina publike je toplo pozdravila 'Redemption Song', koja je i mene opet podsjetila kako ne treba zbog napornih fanova zanemarivati autorovu veličinu, ali potpuno sam otkačio tek tijekom izvođenja himne 'Moonshiner'. Nisu dobri kao Uncle Tupelo, ali nisu ni daleko, a meni je od oduševljenja došlo da se propijem i postanem alkos, rasprodam i ovo malo što imam, srušim mostove sa svim dragim osobama, sjebem... Dobro, dobro, jasno je što mi je sinoć pjesma napravila, stavivši točku na i jednoga malog, ali neočekivano ugodnog i zabavnog koncerta.

Foto: Last.fm (fotografija nije snimljena na koncertu u Močvari)