Koncert koji je britanski dvojac bez kormilara Blood Red Shoes, iako bi u članstvu ovog tipa bilo kavalirski djevojku prozvati kormilarkom, odsvirao prošlog četvrtka, 03. travnja, u pregrađenome velikom pogonu Tvornice (negdje na pola dužine, što onda znači i otprilike na trećinu zapremine, od čega je bila popunjena nategnuta polovica), pokazao mi je da zapravo ništa u mojim dosadašnjim dvama propuštanjima ovog benda nisam doista propustio. Obje prigode dobivene ujesen 2012. godine nisam iskoristio, zagrebački koncert u potpunosti, a bečkom predgrupiranju za The Gaslight Anthem čak i jesam uhvatio nekoliko pjesama, ali ih čekajući najdraži bend jednostavno nisam mogao doživjeti potpuno skoncentrirano. Sjećam se, doduše, da su zvučali kao bend koji bi me svojom indie/alter gitarijadom načelno mogao zanimati, no kako zvuk nije isključiva presudna komponenta, mentalno sam ih zabilježio za nešto detaljniju provjeru, koja je naknadno slušajući njihove dosadašnje albume oblikovala finalni zbir benda koji čine čujno okej klinci, ali takvi koji izgleda ne kuže kako su njihovi nezavisni i beskompromisni stavovi zapravo formirani negdje drugdje, od njih bivajući tek preuzeti bez svijesti da je riječ samo o još jednome tržišnom paketu. Naravno, nepostojanje izvanserijskoga autorskog talenta nipošto nije činjenica koja bi trebala potpuno odbiti od benda, baš kao što to nisu ni ti u krajnju ruku zavodljivi i pohvalni stavovi, neovisno o tome što je kvocijent njihove samosvojnosti prilično nizak. Ali, kad se i sam koncert kojim su me imali šanse pridobiti u tabor razmjernog podupiranja ispostavio mlakim, baš onako napola, kao da nigdje ne pripada, postalo mi je jasno zašto su Blood Red Shoes zapravo zapeli između uspjeha mainstreama i obožavanja undegrounda; za prvi nemaju prijemčivost (želja je, s druge strane, itekako vidna, koliko god oni pričali suprotno), za drugi dovoljno strasti.

Ili se zapravo negdje između nalazim ja sam? Jer ono što me među publikom koncerta najviše iznenadilo bilo je to što su šačici oduševljenih srednjoškolaca ili studenata ranijih godina u skakutavim prvim redovima vrlo čvrst kontrapunkt pružili mnogobrojni četrdeseto i pedesetogodišnjaci i njihove cupkajuće noge, jedna po jedna, u nizu istovjetnih poza diljem stražnjih redova rahlo posjećenog kluba (siguran sam da bi se u malome pogonu, koji bi bez problema primio sve nazočne, postigla nešto prikladnija i energičnija atmosfera). Sa svoje 34 godine, bendove mlađih generacija naprosto ne mogu a priori doživljavati kao nekoga tko može dostojno komunicirati s mojim vlastitim, makar i prošlim, osjećajima i mislima, zbog čega igrači na sigurno tipa Blood Red Shoes – bend koji djeluje kao da bi jako želio zaraditi status britanske verzije američke alter povijesti Sonic Youth, Fugazi ili Nirvane, ali ga učinak ipak zaustavi na valovima srednjestrujaškog radija koji je i The White Stripes doživio tek kao novu verziju prastarog – naprosto nemaju nikakve šanse, koliko god im se zabavnih pjesmica tipa "Everything All At Once" (najbolji gitarski groove) ili "Cold" (najslabije prikriven plan osvajanja ljestvica daje najizravniji refren) dogodilo. Moju nesposobnost identifikacije izgleda da nisu dijelili – ili to zapravo izrazito žarko žele zanemariti – od mene stariji posjetitelji, valjda željni dokazivanja samima sebe i ostatku svojega društva iz zlatnih dana kako su još uvijek u dosluhu s onim što nudi ulica. Blood Red Shoes svojoj muzici pristupaju iz vrlo slične, u tom kontekstu porazne, pozicije nekoga tko rock'n'roll ne živi iznutra nego mu se divi negdje izvana, zbog čega im zvuk i djeluje samo na uši, ne na srca.

Divljenje rock'n'rollu – ovdje konkretno više lijevoj varijanti britanskih devedesetih spojenih s razornom energijom na sceni sve češćih dvojaca, među koje spada i garage-punk predgrupa Slaves na koju nažalost nisam stigao – međutim, meni je uvijek dovoljno da nekoga shvatim ozbiljno i prihvatim s naklonošću, pa bi me i prije osam dana svaka pjesma s više nepatvorene iskonske energije lako izbavila iz ravnodušnog ignoriranja ostatka materijala. Čini mi se da je takvih ipak više bilo u dijelu repertoara koji je pjevala zgodna gitaristica Laura-Mary Carter nego bubnjar Steven Ansell, koji je baš jako udavio svojim forsiranjem francuskog jezika čak i izvan najave "Je Me Perds" – care, u Hrvatskoj si, a znamo i engleski, iako tu varijantu engleskog razaznajem znatno slabije od američke obrade. Iako, možda je to moje navijanje za Laurine pjesme tek manifestacija dugo tinjajuće neskrivene želje da jednom napokon i ja završim u nekom tekstu na Mufu, kao primjer zloga seksističkog diskursa. A kad već ovako otvoreno priznajem vlastite nedostatke, zašto onda ne bih naveo i očit dokaz totalne i pristrane površnosti, da mi je već nakon prve pjesme koncerta postalo jasno da Blood Red Shoes mogu biti tek ponosni barjaktari ljutog prosjeka? Naime, na početku odsviravši instrumental "Welcome Home", koji otvara i njihov ovogodišnji eponimni album, Lauri je trebalo nekoliko predugačkih sekunda pauze da joj roadie dobaci drugu gitaru (a izmijenila je velik broj, možda time mijenja ovisnost o cipelama?) prije nego što su započeli narednu pjesmu. Jebiga, jedno od velikih nepisanih pravila rokenrola glasi da se iz startnog instrumentala odmah rađa druga pjesma. To ili znaš ili ne znaš, pa ili jesi ili nisi.