Bill Frisell kultni je jazz-gitarist koji je sudjelovao na nizu albuma koji su pomicali granice žanra (vidi: Naked City). Ali isto tako, iako to ponekad zaboravimo, Bill Frisell je i glazbenik koji je na vlastitim albumima često volio zalaziti i u prijemčivije spojeve jazza i folka, odnosno Americane (vidi: “Nashville”). Njegov prvi zagrebački koncert, u sklopu 10. Vip Zagreb Jazz Festivala, održan je upravo u kontekstu promocije jednog od takvih albuma, “Guitar in the Space Age”.

Nastup Frisellova kvarteta u ZKM-u bio je u potpunosti posvećen skladbama s navedenog albuma. “Guitar in the Space Age” predstavlja intimnu, iskrenu posvetu muzici uz koju je Bill Frisell odrastao. Riječ je o nostalgičnom, pomalo melankoličnom prisjećanju na “hitove” iz surf rocka, countryja, Americane i vintage pop-rocka na tragu Beach Boysa. To je ona glazba koju Frisella, poput kakvog metaforičnog kolačića madeleine, veže uz djetinjstvo i mladost. Šteta je ipak da su obrađene skladbe i uživo prezentirane u inačicama identičnima onima na albumu. Iako sam okvirno očekivao takav pristup, ipak sam se do posljednjeg trena nadao kakvom slobodnijem izletu ili improvizaciji. No toga na koncertu nije bilo. Tom malom razočaranju unatoč, bio je to ugodan i lijep koncert. Pomalo letargičan i na trenutke monoton, ali ugodan. Istina je da smo “jazz” iz naziva festivala imali priliku čuti samo u tragovima, no svejedno nije bilo previše teško u glazbi pronaći nešto u čemu uživati, možda u sjeti Seegerove “Turn, Turn, Turn” ili u živosti i odvažnosti “Rumble” Link Wrayja. Ipak, teško se oteti dojmu da nama, publici u Hrvatskoj, nedostaje aspekt emocionalne povezanosti s razdobljem kojeg Frisell priziva kroz glazbu jer ga nismo proživjeli i njegovi nas kulturni utjecaji nisu dodirnuli. Bez te poveznice, glazba djeluje puno praznije, bliže osjećaju da slušamo samo još jedan odlični cover-bend što je zapravo vrlo daleko od istine.

Kao što sam rekao, Frisell i ostali članovi njegova kvarteta materijalu pristupaju vrlo pažljivo, milujući ga kao da je nešto najvrjednije na svijetu i kao da bi se mogao raspasti svakoga trena. Čak ni surf rock numerama koje zahtijevaju malo žestine ne pristupaju drugačije. Frisellov je trenutni izričaj, zbog specifičnog stilskog odmaka, uvučen u kovitlac propitkivanja granica jazza. Za mene to i nema previše smisla budući da ovu glazbu ne doživljavam jazzom, a ne doživljavaju je takvom niti sami muzičari. Ipak, iako je njegov džezerski pristup na površini nevidljiv, svejedno je uvijek prisutan duhom u sinkopiranim ritmovima, pažljivo pripremljenim aranžmanima i blago modificiranim melodijama koje vas podsjećaju na senzibilitet post-bopa. Ali sve je to suptilno, vrlo suptilno. Sasvim je jasno i da Frisell materijal uz vlastite uspomene veže do te mjere da ga se ne usudi značajnije mijenjati. Čak i kada bi mogao zasvirati žešće, mrvicu tvrđe, stječe se dojam da namjerno dodatno ublažava i ušuškava zvuk. Unatoč tome što cijelo vrijeme pišem samo o Frisellu, jer on tu stvarno jest u prvome planu, ne treba zaboraviti na odlične muzičare koji ga prate: Grega Leisza na steel/pedal-gitari i električnoj gitari, Kennyja Wollesena na bubnjevima te Tonyja Scherra na bas-gitari. Njihove su izvedbe, naravno, besprijekorne, a posebno vrijedi istaknuti mekano, ali ritmički vrlo kontrolirano bubnjanje Kennyja Wollesena kojeg inače češće srećemo u ulozi udaraljkaša negoli bubnjara. Zanemarit ćemo probleme s puknutim žicama i naštimavanjem gitare koji su začinili tri ili četiri pjesme. Za neke je to ionako bio najuzbudljiviji dio koncerta!

Ovaj jesenji dio 10. Vip Zagreb Jazz Festivala nikako da zapravo krene. Otkazani koncert Waynea Shortera, ne-baš-jazz koncert Billa Frisella… Srećom, slijede nastupi koje ću se unaprijed usuditi proglasiti vrhunskima. Christian McBride, Anat Cohen, Medeski Scofield Martin & Wood i The Bad Plus ne mogu razočarati.

Foto: Paul Moore