Eh, kad bih barem o ovom nastupu australskog glazbenika s islandskom adresom Bena Frosta u Močvari mogao pisati u superlativima kao što sam to učinio za prošli. Nažalost, kombinacija različitih faktora uvjetovala je ipak nešto slabiji ukupni dojam večeri.

Naravno, naravno, uvijek je prvi put (naj)bolje, zar ne? Snobovsko-hipsterske “mi smo to voljeli dok nije bilo popularno” fore žive vječno. Nije da nema nešto istine i u tome, ali poglavito se kod ovakve muzike i ovakvih skoro-pa-performansa prokletstvo drugog doživljaja očituje u izostanku dječjeg čuđenja, šoka i duboke impresioniranosti susreta s impozantnim elektroničkim i audio-vizualnim instrumentarijem. Jednom kad znate što vas čeka, više nije tako uzbudljivo. No svejedno, to je najmanji problem. Bilo je i gorih stvari u igri.

Kao prvo, i opet je riječ o klišeju, poklopilo se da ogromni hype i petak u klub na nasipu dovedu publiku koja očito nije bila pretjerano zainteresirana za samu glazbu, već je došla vidjeti o čemu to svi bruje i koja je to nova super stvar koju se jednostavno mora doživjeti. Rezultat? Krcata Močvara čavrljala je i žamorila u nekom masivnom kavanskom transu tijekom cijeloga nastupa. Teško je unijeti se u glazbu i glazbi se u potpunosti prepustiti, a Frostov to opus svakako iziskuje i zaslužuje, dok sa svih strana do vas dopire zaneseno prebiranje po svakodnevnim, prozaičnim temama. No kako bi dekoncentrirana publika uopće mogla biti problemom na koncertu kojeg su svi unaprijed označili iznimno glasnim? Tako što uistinu glasno i jest i nije bilo. Naime, zvuk je djelovao znatno nižeg intenziteta negoli na prvom koncertu. Nije bilo onog efekta prodiranja basa i distorzije u pore stvarnosti i mesa na našim tijelima. Dok su niske frekvencije i dalje bile nafrljene pa su nosnice veselo titrale, ostatak spektra bio je prigušen pa ste bolje čuli ljude oko sebe nego li one slojevite, reske Frostove fraze koje su iznimno bitne za dijelove skladbi koje se ne oslanjaju na ritmičnost već na znatno apstraktnije ispipavanje zvukovna prostora.

S druge strane, dekoncentrirana publika svakako je bila i simptom pomalo rastegnutog i ambijentaliziranoga Frostova remiksirana repertoara. Dok nas je prošli put išamarao komprimiranim i eksplozivnim izričajem u kojem su teško opipljivi, eterični zvukovi bili svedeni na minimum pa su većinom služili kao tranzicijski medij među pjesama, ovoga puta su pretpostavljeni build-upovima i nabrijavanju atmosfere. Sve je to skupa oblikovalo izričaj koji je manje neposredno upečatljiv i relativno nepodoban za okolnosti i vrijeme događanja, što je moment koji nas vraća na početak priče i na utjecaj takvog pristupa na publiku slabije upoznatu s Frostovim radom. Efekti stroboskopa i umjetnog dima lagano se izližu nakon sat vremena, ritmovi se počnu stapati jedni u druge, ljudi se zamore i dosađuju, ali se zato onaj eksperimentalniji, zeznutiji i zapravo intrigantniji dio njegove muzike utoliko jače probija. Moguće je da bih ovakav, isti ali drukčiji, svakako avangardniji Frostov koncert u drugom, intimnijem kontekstu proglasio genijalnim.

Jer usprkos svemu, Ben Frost je zapravo održao vrlo dobar nastup. Materijal, uglavnom s albuma “A U R O R A”, nije odjednom izgubio na vrijednosti. Problem je više u nama. Oprostit ćemo mu nekoliko nespretno umetnutih i ostvarenih rješenja te ćemo potisnuti dojam izgubljenosti tijekom nekih prijelaza i neispunjenih vrhunaca. Nadajmo se da će sljedeći put ipak biti malo svjesniji koji su to elementi njegove glazbe primamljiviji i zahvalniji kod izvedbi uživo. Ili, što bi bilo još bolje, da će barem padobranci shvatiti da im ovakvi koncerti nisu pogodan teren za prizemljivanje.