Naravno da je osnovni uzročnik odugovlačenja da vam ispričam kako mi je bilo na prošlotjednom (četvrtak) koncertu svježih Barbara u Vintage Industrial Baru, a posljedično i nekih koncertnih domina koje su pale nakon te svirke, moja sve prisutnija lijenost, ali određeni je udio u koktelu svakako zauzela i moja posvemašnja razočaranost shvaćanjem kako je sve ovo što svi mi skupa ljubitelji i pratitelji scene radimo potpuno nepotrebno u široj slici, kada je još uvijek pravilo da će konkretniji iskorak ili barem pokušaj pristupa široj publici dobivati inferiorniji i bolje umreženi bendovi. Vjerojatno jest nepošteno teret ove spoznaje trpati na leđa jednog u najbolju ruku solidnog i prosječnog, a u najgoru ruku nebitnog benda kao što su Barbari, i da su svoj koncert bili ispunili samo nekom muzikom koja zapravo ne nudi ništa posebno večer na kojoj su svojim prvim samostalnim zagrebačkim nastupom (ili ih je bilo i prije?) promovirali debi 'Monfiorenzo Underground' ne bih zapamtio ni po zlu, kad je već jasno da ne mogu po dobru. Ali me je opširan niz dokaza kontaminiranosti mnogim hrvatskim estradnim negativnostima, i to čak i benda koji bi mogao funkcionirati kao šarena eksplozija nonšalantnosti i freak-oduška unutar srednje struje, bacao od rastuženosti do, nažalost ipak češće, iznerviranosti. Čuvši unaprijed singlove, među kojima je 'Patološki lažljivac' nivo iznad u kategoriji nevjerice da bi to itko pustio da ga predstavlja, od Barbara zaista nisam očekivao previše u smislu autorske kvalitete, ali činilo mi se da bi im živa svirka mogla biti jaki adut, kontekst u kojem će se kvazi-provokativnost njihova materijala prokazati kao jednostavno podilaženje mlađariji koja si voli tepati svoju nekonvencionalnost, i utoliko pogodnije pogonsko gorivo koncertnog raspašoja negdje na pola puta između alternativnijih Jinxa i urbanijih Gustafa.

Kako Gustafe već nekoliko godina naprosto nisam pratio, što uopće nema veze s njihovom muzikom koliko s mojim vlastitim preokupacijama, uloge Barbare Munjas nisam ni bio svjestan dok se Barbari nisu najavili kao novi bend bivše članice istarske institucije, čiji ostatak također popunjavaju nešto mlađi muzičari iz sličnog kruga. Barbari od Gustafa jesu preuzeli nesputanu želju za zabavljanjem publike, ali ne i vještinu da toj istoj publici omoguće i opušteno promatranje sa strane; presing kojim su svaku od pjesama inscenirali u krcanje pozornice plesnom ekstazom i kul-imidžom kojim su odavali dojam od veteranskih marketinških stručnjaka tamo negdje '99 okupljene i odjevene škvadrice kojom će se neki proizvod približiti mladima svojim je učinkom bio ravan naguranosti tankih melodija u ritmičnije, uglavnom funk-rock obrasce u kojima svaki slog stihova najčešće nema mjesta za disanje. Osnovna pokretačka snaga ovog benda ujedno je i njegov uteg oko vrata, frontvumenica Barbara doista je energična i nepokolebljiva scenska pojava na tragu manje frapirajuće Karen O, ali, sudeći prema 'Monfiorenzo Underground' (koji sam nakon svirke poslušao čak tri puta, da ne ispadne da nepošteno brzam sa zaključcima, čime sam si možda i nesvjesno naknadno dodatno pokvario doživljaj koncerta) i skroz novim stvarima, autorica izraženih limita, kao i još jedna pjevačica koja potvrđuje da je krivnja Josipe Lisac zbog afektacija hrvatskih vokalistica jednaka onoj Pearl Jam kao presudnog utjecaja na niz patničkih hard-rock bendova s prijelaza tisućljeća. Ostatak benda sačinjavaju frajeri koji tim bućkurišem žanrova i zvukova sigurno plove a da se i ne oznoje, perpetuirajući dojam da je riječ o vrhunskim muzičarima i profesionalcima, ali ne i o bendu u romantičnom smislu riječi. Raspolažući s boljim pjesmama, bilo psihodeličnim klasikom 'White Rabbit', bilo neočekivanim neo-music hall Britpopom 'Mansize Rooster' grupe Supergrass, u trenu su se preobrazili u znatno bolji bend, čiji aranžmani trpe i očima neugodno scensko izvijanje svoje šefice.

Kao kvintet u kojem Barbara i svira gitaru, Barbari su prilično podnošljivi, ovisno o tome koliko strpljenja imate za nategnute pjesme kao što su 'Odvratni' ili 'Oslobođenje', čije teme zorno svjedoče kako Barbara instinktivno zna da bi trebala izbjegavati uobičajene pristupe i motive naše estradne lirike, ali su joj izlazi iz tog polja prezentirani podjednako izmrcvarenim kanalima – svaka čast, ali RHCP (koji su grozni) ili PJ Harvey (koja je sjajna) danas su već stvari opće kulture, a Lenny Kravitz je možda bio simpatičan prije 25 godina. Meni se, samo da dodam, najviše svidjela 'Realnost'. S gitarom u rukama, Barbara se i tehnički ne može prepuštati svojem plesu koji bi valjda trebao biti ekspresivan, ali najčešće tjera na okretanje glave gotovo svakog od stotinjak prisutnih. Tada samo pjeva i svira, i svojim pjesmama ničim ne otežava, ali čim gitaru skine (tada se bendu pridružuje i šesti član, a nekoliko je pjesama bilo izvedeno i uz pomoć tročlane sekcije saksofonistica), počinje gimnastika, ruke u zraku, miks trbušnog plesa, rave partyja i pijane studentice koja brije na misticizam. Na dvije pjesme, najgoroj 'Don Argentino' i 'Zmijice', Barbarima se kao gošća pridružila kantautorica Sara Renar, koju se zapravo vrlo slabo čulo (iako je zvuk inače bio odličan), ali koja je barem pridodala dozu normalnosti, sve dok i sama nije počela vitlati kosom u fingiranom bijesu i transu. Naslućeni manjak osjećaja za mjeru potvrdili su razvlačenjem svirke na više od devedeset minuta, a koliko točno ne znam jer smo nakon reprizirane 'Mjesečine' napustili klub – svojedobno sam čak i My Buddy Moose savjetovao da bi im u prvoj fazi karijere bilo dobro da koncert ograniče na nekih sat vremena maksimum, tako da ovaj prigovor zaista nema veze s tim koliko mi se neka muzika sviđa ili ne. Bend s jednim albumom iza sebe, a nitko u publici nekim aktivnijim participiranjem ionako nije pokazao da ga uopće poznaje, ne bi smio toliko testirati pažnju i dobru volju prisutnih.

S lijepom dozom takve dobre volje na koncert sam i bio došao, a onda su me Barbari razuvjerili u svim mojim pretpostavkama o njihovoj mogućnosti provjetravanja mainstreama domaće muzike. Moja zabluda nipošto nije njihova krivnja, kao što njihov svjetlucavi paket pun ničega nije moja.