Obavljajući posljednjih dana tempom pojačanu nadoknadu odgođenih koncertnih izvještaja, a koja će se ovim tekstom privesti kraju i omogućiti mi ponovne odlaske na neke svježe svirke, dvaput sam se dotaknuo običaja koje znatno češće nalazimo u inozemnim okvirima negoli u situaciji na našoj muzičkoj sceni. Blitzkrieg koncert Jonathana podsjetio me je na meteorske uzlete britanskih bendova polovicom devedesetih godina, kada bi gonjeni u leđa vjetrom medijske pažnje u rekordno kratkim vremenskim rokovima osvajali zapaženu pažnju publike, a tribute koncert Jasonu Molini bio je džepna verzija obljetnica i počasti kakvima se sjećanje na zaslužne i voljene muzičare obilježava na njihovu domaćem terenu. Prije tri vikenda, točnije od 6. do 8. ožujka, u Zagrebu se odvila još jedna manifestacija na kakvu ovdje ne nailazimo prečesto, a to je nekom obljetnicom motiviran niz od nekoliko (točnije – tri) koncerata u ambijentu koji ima kakvu-takvu važnost za rad grupe koja ih svira. Ne, nisam ovdje pobrkao datume kojima je Mlako pivo vraćanjem u vrelinu KSETa paradoksalno ponovno pokušalo postati hladno te time i prikladnije za piti – nisam hejter njihovih novijih albuma jer mi je već 'Desetka' bila bezvezna, a singlovi dovoljni da se držim podalje, pa me bend jednostavno ne zanima; nije i da im trebam, klinaca koje starci puste samo na Thompsona i njih ima dovoljno – nego sam se u Tvornici zajedno s Bajagom i njegovim Instruktorima pozitivne geografije (pristojan sam pa im navodim puno ime!) sjećao dana kada su mladi bili oni, a i ja, što se vremenski ne podudara potpuno, ali je vezano muzikom.

Zafrkavao sam se kako ću kad se nakon četiri prethodna izvještajna zaostatka napokon dohvatim beogradskog šarmera naprosto napisati jednu jedinu rečenicu: Bio sam i na Bajagi i bilo je baš dobro. Naravno, teško da se od mene može dobiti takva koncizna preciznost, ali osim što je riječ o vrlo točno pogođenim stupnjevima bendove uvjerljivosti i kvalitete te mojeg užitka i oduševljenosti, takav bi nerazvedeni pristup zapravo odlično ocrtao srednju struju sigurnosti Bajagine karijerne putanje i trenutačne točke u njoj. U ovome momentu u priči nema previše vrludanja ili digresija, kao ni začuđujućih preokreta ili naglih uvođenja novih motiva i likova; Bajaga i Instruktori samo se kotrljaju dalje, ostavivši nešto žešće dane mlađahnog divljanja davno iza sebe, polagano uplovljavajući u dobro skrojena odijela neupitne pop-rock institucije bivše države i sadašnjih država. Koliko god Bajagu cijenio i njegove pjesme volio, u krucijalnom razdoblju navlačenja na muziku puno sam više obožavao neke druge, uglavnom sarajevske i splitske bendove (pričamo li o sličnom omjeru rokenrola uličnih mangupa i širenja na brojne druge žanrove, Tutti Frutti Balkan Band ga svojim prvim trima albumima itekako šiju), tako da njegove koncerte u samostalnoj Hrvatskoj nisam pohodio redovito, ali mislim da si imam pravo dopustiti procjenu kako se osim glavnom temom proslave tridesetogodišnjice prvog bendova koncerta (održanog upravo u Zagrebu, kojih stotinjak metara dalje od Tvornice u Kulušiću) te posljedičnog prisjećanja na preminulu legendu Dražena Vrdoljaka (na koncertima je s razglasa puštana njegova karakteristična francuska najava benda, iako je naglo prekidanje snimke navodilo da su organizatori u nedostatku one Bajagine posegnuli za još slavnijom najavom Filma), ova tri koncerta nisu previše razlikovala od uigrane strukture na kojoj se Bajagini nastupi temelje barem zadnjih petnaestak godina.

Odnosno, možda se to kojim nevjerojatnim slučajem i zbilo na dan kada sam vidio najbolji koncert tijekom Bajagine trodnevne recenzije, samo što sam ja toga petka u sendvič bio ugurao ljubljanski izlet na koncert Franka Turnera, pa ne znam što su komšije izvele drugog dana. No, kako je razlika između startnog četvrtka i pozdravne subote u repertoaru tek pojačanom nešto većim brojem izvedenih pjesama bila neznatna, vjerujem da ne moram žaliti za mogućnošću da je baš toga petka izveo sve moje osobne favorite koje inače nisam čuo – 'Poljubi me', 'Ja mislim 300 na sat', 'Kao ne zna da je gotivim', 'Što ne može niko, možeš ti', recimo. Iako označen i kao proslava dugačka tri desetljeća postojanja benda, dobrodošao naglasak na repertoar iz osamdesetih (minimalno dvije trećine set lista) ipak je pokazao kako se i Bajaga sam radije nego novijih faza sjeća perioda koji je ekspresnim izbacivanjem u žižu mainstreama YU-rock zbivanja bendu na duge staze i omogućio kasniju dugotrajnost, perioda fino omeđenog spomenutim prvim nastupom u Kulušiću te live albumom 'Neka svemir čuje nemir', dijelom snimljenim u Domu sportova. Uvijek se ugodno osjećajući u Zagrebu, Instruktori su se tako vrlo ugodno osjećali i ovih dana, odsviravši jedan vrlo solidan te jedan zaista vrhunski slavljenički koncert. Ključna razlika bila je u atmosferi među publikom koja je prvog dana bila ponešto mlaka, planiranom povratku u manje prostore (iako, underground štakoru u meni je uvijek komično kada se Tvornica navodi kao manji klupski prostor, čak i u slučaju koncerata ljudi koji rasprodaju i znatno veće sportske dvorane) i nužnijoj prisnosti ispriječivši reakciju ljudi koji su zaista toplo pozdravili samo najveće hitove ala 'Vesela pesma' i 'Plavi safir', u čiji flert s folkom ovaj put ne bih ništa učitavao. U subotu stojeći na potpuno istome mjestu straga lijevo, ne samo da sam se našao usred nedvojbeno osjetno veće gužve nego su tu gužvu stvarali ljudi koji su s Bajagom uglas pjevali ama baš sve pjesme, pa čak i one s aktualnog albuma 'Daljina dim i prašina', od kojih je meni duhovito najbolja 'Stari put za Novi Sad'.

Svoj je dio posla u tome smislu pojačavanja prometa međusobnih emocija svakako bio obavio i Bajaga sam, jer je startnu mlakost mid-tempo fillera 'Još te volim' u subotu zamijenio u četvrtak neodsviranom himnom 'Sa druge strane jastuka', što je, sve osobne preferencije na stranu, znatno pogodnija uvodna udica. Ostatak konstrukcije koja je na jednom nivou spajala pop-rock zezalice s nešto ozbiljnijim materijalom i romantičnim baladama, a na drugome u sitan prostor između kanonske klasike ubacivala i pokoju post-'80s pjesmu (sve skupa tri iz devedesetih te dvije iz nultih, uz oba puta izvedene četiri s aktualne ploče) u svojoj je osnovi bio potpuno isti, tako da se moj dojam vatrenije subotnje publike koja bolje poznaje materijal i autora više voli ne može tek tako srušiti samim naglašavanjem izmjena u repertoaru. Ta je publika čak i odmah prepoznala da se iz zabinja tijekom privođenja 'Marlene' kraju operetno dere upravo stari Bajagin drugar Dejan Cukić, čije bi vokalne eskapade i scenska skakanja suprotstavljena imenu njegovog benda Spori ritam onda pjesmu znatno produljivali u odnosu na studijsku verziju. Uz klasično rokersko ispjevavanje, koje ovdašnjim rokerima iz osamdesetih opraštam jer, realno, nisu znali bolje, Cukić je ponudio gromadu možda ne pretjerano nužne energije (pogotovo dok skulirani Bajaga nepomično nabada svoju gitaru), ali i drugi vokal koji je pjesme kao što su 'Vidi šta sam ti uradio od pesme, mama' ili sjajnu 'Bam-bam-bam' svojedobno i izgradio u ono što jesu. Prava je šteta što je, međutim, bendov drugi gost koncerata, gitaristička legenda Davor Rodik, osim na pristojne pozdrave naišao i na osjetnije nepoznavanje, izvan sfere spominjanja Plave trave zaborava u kontekstu prisjećanja na Dražena Vrdoljaka.

Međutim, imam dojam da ikakvo ozbiljnije prepoznavanje i potvrđivanje ovome majstoru žica uopće nije potrebno, sve dok je svojim prekrasnim sviranjem pedal steela na 'Godine prolaze', countryficiranoj 'Zažmuri' i istom tretmanu podvrgnutoj 'Kad hodaš' (jedina iz kataloga Riblje čorbe, nažalost), koja i dalje odbija dopustiti nam da se sredimo, te maestralnim uključivanjem u četverostruki gitarski napad kroz umalo pa southern-rock solaže u dvobojima s Bajagom u 'Tišini' svojim starim prijateljima bio u mogućnosti pomoći postići neupitne muzičke i emotivne vrhunce koncerata. Pomalo je nevjerojatno da bendu s tri gitarista treba još i četvrti da bi se iz povremene opasnosti predubokog zaglibljivanja u Loknerove klavijaturske tepihe podlagane i gdje treba i ne treba – posebno mi je zasmetalo preseljenje 'Tamare' s hladnih moskovskih ulica na vrelo calypso otočje, zbog čega mi njezino izostavljanje u subotu uopće nije teško palo – izvlačili na sigurnost gitarskog rocka koji je često i napuštao u tom kontekstu pejorativan prefiks YU, ali nećete me čuti da se žalim. Zapravo, Rodik je na ovim koncertima odigrao sličnu ulogu osvježenja zvuka kakvu je Tom Morello pružio E Street Bandu, samo je to izveo i muzički smislenije i prikladnije, pri čemu se zapravo i ostatak ekipe donekle može usporediti sa Springsteenovom, dok određene usporedbe između Bruceova all-american rock'n'rolla odgojenog na countryju, bluesu i soulu te Bajagina pop-rocka koji se napajao jugoslavenskom estradnom muzikom i njezinim zadiranjima u šlagere, jazz, folk i mnoge druge žanrove također stoje na relativno čvrstim nogama. Cvele je, tako, tihi basist kao Gary Tallent; Bajaga je šef koji je baš kao i Bruce najbolji gitarist grupe, ali ipak ima važniju ulogu orkestriranja nastupom pa solaže delegira drugima; Marko Nježić je relativni novajlija poput Nilsa Lofrgena, zadužen za većinu pirotehnike; a Žika je Miami Steve, najbolji prijatelj i pajac, više posvećen ulozi dvorske lude s jeftinim ali simpatičnim fintama dodvoravanja (majica I srce ZG, izljevi oduševljenja, kratki akustični introi u pjesme...) nego konkretnom sudjelovanju u zvučnoj slici.

Svaki put kad bih pomislio kako je Žikina uloga s jedne strane negativna nuspojava zablude o potrebama pretvaranja koncerta u show, a s druge izraz čvrste lojalnosti prijatelju bez kojeg bi se moglo, ali ne bi bilo isto, majstor bi, međutim, podsjetio kako njegove zadaće nisu samo zezatorske nego i ključne u širenju zvučne slike benda koji se dobrim dijelom i profilirao kao kadar dovučeno sa svih strana svijeta (prisjetimo se samo albuma 'Sa druge strane jastuka', čijih je jedanaest pjesama zauzelo nekih otprilike devet žanrova) skladno uklopiti u pitak i počesto inspirirajući pop-rock, što se redovito zbivalo pri pjesmama s njegovim autorskim potpisom. 'Francuska ljubavna revolucija' još je uvijek poligon svih pidžin-izgovora francuskog te jedan od najduhovitijih izraza tupave frankofonije uz 'Alo, alo!'; 'Život je nekad siv, nekad žut' predstavlja onaj trenutak u kojem zdvajanje nad opravdanosti zadiranja u narodnjake bacimo u zrak stihovima Ne brini, Žiko ti, kažu svi, ŽILE, NEMOJ BRINUTI! Boluješ od ljubavi – To se teško podnosi (drugi sličan trenutak je hop-hop cupkanje 'Mojih drugova', ali ako njezine stihove o pucanju mogu prečuti barem dok se ne dobiju dokazi je li Bajaga doista '93 svirao u Kninu onda mogu zanemariti i folkoketiranje u zvuku); a uvodna gitarska dionica završne 'Samo nam je ljubav potrebna', uz Cukićev i Rodikov povratak na stejdž za finalni pozdrav, ne bi imala toliko strasti da je svira itko drugi. Što je, zapravo, sve skupa odlična ilustracija Bajagine svijesti kako je uvjerljivost vlastite karijere koju je u najboljim pjesmama (od kojih smo na ovim dvama koncertima čuli barem dvadesetak) uspio izdići nad ziheraštvom jugoslavenske cut-and-paste škole dobrim dijelom ostvario upravo surađivanjem s pouzdanim prijateljima, te svjesnim ostajanjem u gabaritima funkcije velike pop zvijezde koja je ipak prije svega odličan gitarist i jako dobar autor. Da je samo pop zvijezda, ne bi izdržao trideset godina; da je samo odličan gitarist i jako dobar autor za tih trideset godina ne bi ni dobio priliku. Ovako smo svi na dobitku.

Set lista u četvrtak 06.03.: Još te volim – Berlin – Red i mir – Lepa Janja, ribareva kći – Suza (Zaboravi sve) – Godine prolaze – Gore dole – Stari put za Novi Sad – Tišina – Ako treba da je kraj – Marlena – Vidi šta sam ti uradio od pesme, mama – Bam-bam-bam – Rimljani – Francuska ljubavna revolucija – Još jednom – Limene trube – Vesela pesma – Na vrhovima prstiju – ,,220“ – Plavi safir – Ti se ljubiš (na tako dobar način) – 1. BIS: Verujem, ne verujem – Tamara – Život je nekad siv, nekad žut – 2. BIS: Zažmuri – Samo nam je ljubav potrebna

Set lista u subotu 08.03.: Sa druge strane jastuka – Berlin – Red i mir – Lepa Janja, ribareva kći – Suza (Zaboravi sve) – Godine prolaze – Gore dole – Stari put za Novi Sad – Tišina – Ako treba da je kraj – Marlena – Vidi šta sam ti uradio od pesme, mama – Bam-bam-bam – Dvadeseti vek – Francuska ljubavna revolucija – Još jednom – Iza nas... – Vesela pesma – Na vrhovima prstiju – ,,220“ – Plavi safir – Ti se ljubiš (na tako dobar način) – 1. BIS: Život je nekad siv, nekad žut – Moji drugovi – 2. BIS: Zmaj od noćaja – Kad hodaš – Zažmuri – Verujem, ne verujem – 3. BIS: Od kada tebe volim – Samo nam je ljubav potrebna