Ognjištari i prvoborci bi se već jednom napokon s pravom smjeli zapitati u što se to njihova borba pretvorila, na sve strane primjećujući kako čak i žešće niše punka i HC-a počinju svirati kužeri (ako ćemo biti suspregnuto ironični) ili šonjeri (ako ćemo se otvoreno rugati), a na njihove koncerte dolaziti indiejanci poput mene, ali svijet se okrenuo i ostavio sve nas skupa ovdje, pa novu paradigmu možemo samo prihvatiti, ako nam je stalo do dobre muzike. Jebiga, ionako se vrlo dobro zna da punk ne svira električna gitara, a ja bih dodao ni obimna mišica; punk svira srce u junaka, a srce koje luđački lupa momci iz portlandske nezajažljive, nezadržive bande Autistic Youth nedvojbeno imaju i koriste kao odskočnu dasku svojih eksplozivnih i pomalo turobnih pjesama. Proteklog ljeta sam se baš bio navukao na njihov prošlogodišnji album 'Idle Minds', koji zapravo uopće ne ide uz dlaku navedenoga godišnjeg doba, ali čije su me pjesme prilično čvrsto zgrabile, obećavši da će jednom kada Zagreb opet počne izlaziti vani s velikom sivom kapom na glavi biti još i efektnije. I onda su se sinoć pojavile i u Medici, da slučajno ne zaboravim na svoj dio pogodbe.

Autistic Youth, kao ni sinoćnja im prijateljska predgrupa Defect Defect s kojom su dijelili polovicu članstva (bubnjara navodno prinudno, oriđiđi udarač nije imao muda pokušati ući u Hrvatsku jer mu je dozvola za boravak u Europi istekla već odavno; gitarista valjda iz razloga što mu je, u najboljoj tradiciji grada u kojem se pojavio, jedan bend premalo za sve ideje kojima kipti, a možda je samo lojalan prika), nisu abrazivni, agresivni derači, prema njima su čak i hipsteri iz Fucked Up zajebani mačori, samo što nikakvih poppy ili melody-punk finti u njihovom zvuku nema. Stoga bi mojem vlastitom uhokrugu imali opravdanja ostati izvan domašaja, da im melodije nisu toliko jake, pjesme kompaktne i izravne, a cjelokupna aroma nekako bijesno melankolična, da mi odlično sjedaju kada se želim prisjetiti kako sam mlad nekada bio, a to se ne događa rijetko. Mogu se identificirati čak i s prvim dijelom bendova imena jer su me mnogi znali otpisivati kao autističnog tipa, ne kužeći da je posrijedi ili sramežljivost (rjeđe) ili nadmena isključivost osobe koja u tebi, raspričana jedinko!, ne vidi ništa zanimljivo (češće). Dakle, bend za mene, ili barem za jednu lijepu nedjeljnu večer, koja je sišavši ispod celzijske nule pokazala kako ima osjećaj za trenutak. Kako se jedna scenska legenda lijepo izrazila na last.fmu - tužni pank u najtužniji dan tjedna!

Defect Defect su održali nastup čiji je onaj dio otpao na svirku možda bio i apsolutno genijalan - ne znam, brzo sam izgubio strpljenje - ali je zajeb bio taj što je veći dio bio rezerviran za štimanje basa i gitare, namještanje pojačala i svakojaka druga tehnička nadigravanja. Bend možda jest imao opravdane razloge za rušenje i ono malo zamaha koji bi bio uspio stvoriti svojim nervoznim post-punk migrenama, ali da tijekom pola sata nijednom nisu uspjeli odsvirati tri pjesme u komadu, bez višeminutnog zastoja - e to se ipak ne može provući s dva. Znam ja da je kriza i Amerima s bogatog Sjeverozapada, ali ako ti je repertoar toliko tehnički zahtjevan i heterogen, onda kupi po pet instrumenata, pa neka ti roadieji dodaju jednu sikiru za drugom. Da, rugat ćemo ti se da si imućni pozer, ali i ti se možeš smijati nama u facu znajući da se kotrljaš na nezaustavljivoj polusatnoj lavini rifova i znoja. Ovako je bendov pjevač, križanac Byrnea i Costella kojemu su žice krivo prispojili, svoj pristup loodog animatora publike često morao nadograđivati i zbunjenošću iznevjerenog meštra ceremonije. Blam bi mu možda pao i teže da se u finalnom defileu za bubnjarskom stolicom Autistic Youth i on sam nije pokazao kompetentnim frajerom.

Već sam spomenuo kako pravi bubnjar benda uopće nije stigao do Medike, što mi zapravo uopće nije trebalo doznati nekoliko minuta prije koncerta. Autistic Youth sviraju kao jedan, svaki drum-roll, svaka šetnja po vratu basa, svi dupli gitarski propeleri napadaju zajednički, pa sam se pobojao da bi nužna zamjena potencijalnom trijumfu mogla otkinuti barem komadić. Podozrivost je, dakle, bila opravdana, ali i suvišna, čemu bi mogao kontrirati eventualno netko tko je bend vidio u punom sastavu, pa ima materijala za direktnu usporedbu. Iz moje perspektive polu-slučajnog poklonika bend je zvučao odlično, kao neprekinut niz napinjanja lukova i ispaljivanja strijela, od kojih su me, očekivano, najdublje ubole 'Soldiers' i 'Find Me Here', a nikad doživljene delikventne prošlosti prisjetio sam se uz 'I Don't Believe'. Ipak sam u srednjoj trebao manje igrati košarku i slušati muziku, a više vremena posvetiti zanatima obijanja kioska i ometanja susjeda. Sad je kasno. Međutim, to muzika i jest, s jedne strane svakako referentna korelacijska točka u kojoj prepoznaješ i kroz koju redefiniraš vlastita iskustva, no s druge i dobrodošlo mitologiziranje onih iskustava koja su ti, nasreću ili nažalost, promakla. Neka zajednička formativna mjesta dečki iz Autistic Youth i ja ipak imamo - prvu pjesmu na bisu, obradu nekih HC legendi, nisam prepoznao, niti se danas mogu prisjetiti Fitnine fusnote, ali 'Nausea' omiljenih mi X, a koju je u zajedničkom finalu otpjevala basistica Defect Defect, nije mogla proteći bez i mojeg pjevanja. A X uvijek označava mjesto.

Plakat by Lovro Škiljić