Bend najavi prekid rada, bend se nakon dvije godine ponovno okupi i najavi jedinstvenu oproštajnu turneju po Europi na kojoj će obići samo male pozornice. Ne, nisu Death Grips nego Altar of Plagues i nije marketinško-promotivni trik nego se po svemu sudeći razići zbilja namjeravaju, ali tek nakon što odsviraju još barem nekoliko “stvarno zadnjih” koncerata. Jedne smo proljetne večeri u godini gospodnjoj 2015., večeri nakratko zaogrnute prigodnim crnometalskim oblacima i zalivene biblijskim potopom, imali tu sreću da malo zasviraju i za nas okupljene u čakovečkom Prostoru...

Svirali su relativno kratkih sat vremena, ali u svirci ništa drugo nije bilo “malo”. A bome ni suzdržano. Bilo je jasno čim su najavili turneju da će svaki nastup biti iskren i iz gušta. Da nije tako, prihvatili bi Altar of Plagues financijski teške ponude koje su počele pljuštati onog trenutka kad su najavili razlaz. Ovako nema sumnje da je u igri samo ljubav prema muzici što je već samo po sebi barem 60% dobrog šoua. Ostatak je u kvaliteti materijala i muziciranja, a Altar of Plagues u svom post-blekerskom shoegazanju i eksperimentiranju toga imaju napretek. Iako će mnogima biti bed to što su zaobišli debitantski album “White Tomb”, njihova su preostala dva albuma ionako krcata odličnim stvarima. Opale vam nekoliko lijevih krošea s “Teethed Glory and Injury” pa nekoliko desnih s “Mammal” i odjednom vam više nije toliko bitno što baš vama najdražu stvar ne sviraju. Pa još kad zatvore koncert s pjesmom koju tek sada prvi put izvode (odlična “All Life Converges to Some Centre”)... nema kraja veselju. Ovom prilikom bend je nastupao bez basista pa se Johnnyju Kingu na bubnjevima te Jamesu Kellyju na gitari i vokalima pridružio Dave Condon (valjda?) također na gitari. Zvuk bas-gitare, kao i brdo drugih efekata i zvukova, nadomjestili su uz pomoć matrice, no ta sitnica nije smetala ukupnom doživljaju. Ono što jest smetalo bio je prilično loš, mutni zvuk u kojem su se gubili riffovi uz tek povremene bljeskove. No kad je bend toliko ufuran i još ako dobro poznajete materijal, na kraju krajeva zaboli vas za kvalitetu zvuka. Jer ovo je sve bilo za fanove, od srca. Tamnog, otrovnog, metalnog srca, naravno. Užasan je pak osjećaj koji vas opali nakon koncerta a koji proizlazi iz spoznaje da će ovo biti “prvi i posljednji” put da ćete ih slušati i gledati uživo. Možda se ipak predomisle.

No nisu samo Altar of Plagues rasturali te večeri. Prije njih svoj su brutalno dobar nastup odradili i relativno svježe oformljeni Malthusian. Riječ je o bendu koji ima gotovo all-star postavu. Osim bubnjara Johnnyja Kinga kojeg dijele s Altar of Plagues, na vokalima i basu je impozantni Pauric Gallagher iz benda Mourning Beloveth, dok je na jednoj od dvije gitare Andy Cunningham iz Wreck of the Hesperus. Ako znate njihova imena i sastave, sve vam je jasno, a ako ne… vjerujte mi na riječ da su vrsni znalci. Svi koji su slušali Malthusianov spoj blacka, deatha i dooma posvjedočit će vam o tome. Njihova je muzika: a) brutalna, b) krcata grooveom i c) pojačana genijalnim dubokim Gallagherovim vokalima i grlenim pjevanjem. Bend je apsolutno moćan i predviđam im itekako uspješnu budućnost. Šteta zato što su svirali samo pola sata, no to je i razumljivo s obzirom da od snimljenog materijala imaju tek demo i EP koji izlazi ovih dana. Nadam se da ćemo njih imati još poneku priliku (u produženom izdanju) slušati u Hrvatskoj.

Žao mi je što to moram reći, no prvi bend večeri, našički Isra, nije me pretjerano impresionirao svojim “eksperimentalnim” i ambijentalnim pogledom na post-metal. Njihova glazba djeluje fragmentirano i nedorečeno, bez zaokruženog smisla te s osjećajem svojevrsne nesigurnosti u izvedbi. Nije da tu nema tračaka nade i temelja na kojima se mogu dalje razvijati. Primjer je, recimo, zanimljivi, gotovo math-rock pristup na prvoj odsviranoj pjesmi koji me svojim ponavljanjem podsjetio na ublaženu iščašenost jednog Orthrelma (šifra: “OV”). Znaju dečki  ubosti i pokoji riff-dizalicu, mora im se priznati.

Sve u svemu, bio je to pomalo nestvaran koncert. Gledati te nesumnjive metalne velikane kako sviraju za stotinjak ljudi u čakovečkoj verziji Medike nakon što su nekoliko godina ranije kročili najvećim festivalima. Čast je slušati takve nastupe u intimnim prostorima. A sve to zahvaljujući trudu spretne ekipe Centra za mlade i udruge mladih 3FF iz Čakovca i jednoj banalnoj “come to Čakovec” poruci na Facebooku. Kad bi barem uvijek sve bilo tako lako, a rezultati tako dobri.

Foto: Zlivan Gljivan - foto galerija