Iz te perspektive, prošlotjedni koncert švicarske glazbenice Aïshe Devi u Attacku postaje scenom iz ranojutarnjeg sna koji se prišulja tik pred buđenje i odlazak na posao. Jednog od onih snova za koje u tren postane jasno da su lažni, pa za sobom ostavljaju gorčinu neostvarenog i neispunjenog. Toliko su njena inkluzivnost te poimanje i sublimacija duhovnosti kroz zvuk istinski pozitivni i odmaknuti od naše svakodnevice da mi čak i sada djeluju poput miraža. No nije bio san. Aïsha Devi, jedna od trenutno najzanimljivijih izvođačica na eksperimentalnoj elektroničkoj sceni, zaista jest nastupila u Zagrebu. Pojavila se, bez ikakve pompe, unatoč hajpu koji se lagano gradi, pred svega pedesetak ljudi na jednom od rijetkih nastupa na mini-turneji, pa demonstrirala kako fuzija neapologetičkog spiritualnog pristupa i brutalne abrazivnosti elektroničke glazbe može rezultirati nečim istovremeno eksperimentalnim i intimno poznatim.

Strukturno, nastup Aïshe Devi pratio je i otkrivao prepoznatljive glazbene narative sazdane od raznoraznih stilova, od industriala i witch housea do grimea, izložene na odličnim EP-ovima kao i na prošlogodišnjem debitantskom albumu “Of Matter and Spirit”. Upravo na tragu naslova tog albuma, negdje na sjecištu fizičkog i spiritualnog, među frakturama i siluetama nepalsko-tibetanskih disciplina vezanih uz trans i transcendenciju te grubih, plesnih ritmova, rađa se Devijina lelujava, razbijena glazba. Vokalno savršena, Devi se ne libi svoj školovani glas izmanipulirati i iskasapiti, sve kako bi razrušila barijere između glazbenih tradicija tamo gdje ih ne bi ni trebalo biti. Eteričnim glasom upušta se u mantranje, u krikove i izraze neskrivene krhkosti dok manipulira nepravilnim beatovima, dok sudara i isprepliće istok i zapad, religiju i feminizam, dok negacijama i konstrukcijama pokušava inducirati neka uzdignuta stanja uma. Pritom pred sebe postavlja neprohodne labirinte zvukova, od šećerastih, ugodnih sintesajzera do nojzerskih semplova, i stvara prepreke samo da bih zatim uništila glasom. Glasom koji je ponekad besprijekorno čist, nerijetko vocoderom ili delayjem distorziran, a najčešće do razine clippinga glasan, zatomljujuće prodoran i grlen. Toliko da pomislimo da osim nas i nje ne postoji ništa drugo.

Daleko od kakvog jeftinog njuejdžerskog klišejiziranja ili imperativa plesnosti, u njenom pristupu nema riječi o podilaženju ili priklanjanju strujama. Dapače, u nadmudrivanju sa samom sobom, posebno su zanimljivi njeni neočekivani skokovi među raspoloženjima te nagli prekidi tijekom vrhunaca hipnotičkih ritmova. Taman da se se do kraja ogoli i sunovrati psiha slušatelja. S druge strane, dogodit će se da nakon dugačkog, strpljivog crescenda i podizanja tenzija Devi otpusti kočnice, pa mahnitim pokretima poprati pulsirajući progresivni ritam. Ako dodamo na sve to gotovo opipljivu dimenziju kolektivnog iskustva, zaključak se nameće sam od sebe: sjajan koncert.

P. S. Doxy i Lucija priredile su nadasve solidan uvod i odjavu u Devijin nastup, igrajući se setovima acid i deep housea te nešto eksperimentalnije elektronike. Šteta što ih nije popratilo nešto više ljudi.