Poslušao sam prvi album A Place To Bury Strangers kada je onomad bio izašao i nikada mu se više vraćao tako da mojemu nepoznavanje njihove frekvencije posjećivanja Zagreba i ne treba pridodavati osobiti značaj. Ovome posljednjemu albumu, „Transfixiation“ se zove, sam upravo radi gostovanja pristupio sistematičnije. Odlučih otići u Močvaru usporediti dojmove.

Svirka je kasnila, neko vrijeme, jer je publika vjerojatno i dalje prekul doći na vrijeme i/ili poslušati predgrupu. Koju su ovoga puta činili momci bruklinškoga sastava Grooms. Oni su bili upravo to, predgrupa, nešto uz što popiješ prvo pivo, ali pogledaš iz poštovanja. Malo komentiraš da zvuk i nije najbolji, malo si razmišljaš kako su indie odjeveni, ali uvijek nastojiš unaprijediti koncertno iskustvo. Momci su svoj repertoar nekakvog noisea koji je ipak dolazio iz indie susjedstva odradio onako kako bi čovjek očekivao. Aj nek' im bude.

Nakon taman kratke pauze, naslovni je bend, iako je naslov ovoga izvještaja citat Repetitora, ponovo stao pred posjetitelje Močvare, ponovno tresti. I tresli jesu. „Najglasniji bend New Yorka“ je doista bio glasan (u predvorju su se čak prodavali čepići za uši). Distorzirani noise, u prvome naletu, stvarno djeluje moćno. Zvuk je punio dvoranu i popunjavao prostor koji publika baš i nije. Dim je sukljao iz kutova toliko intenzivno i konzistentno da sam bubnjara vidio tek dobrano nakon početka svirke, a skeptičniji bi posjetitelj čak i posumnjao da je bubnjar uopće prisutan. Stroboskopom bičevana pozornica bila je nadopunjena i svjetlosnim efektima pa je onaj dim čas bio osvjetljen crveno, čas nikako, a kada je stroboskop izostao, na reflektor je očigledno bila postavljena nekakva crno bijela šablona pa je sveskupa pomalo izgledalo kao ona scena kada si Matthew šalje pješčane poruke.

I tako sam bio time zabavljen na prvih par skladbi kada su mi stvari krenule nizbrdo. Ono sistematično slušanje albuma koje sam spomenuo gore je ovdje došlo u igru kako bi počelo donekle spasiti stvar. U njihovu sam izričaju prepoznao slične elemente kakvim se služe The Raveonettes  pa sam nastojao izdvojiti te elemente. Potom sam se nastojao koncentrirati na bubnjara, još kada sam sumnjao da je uopće tamo. Pa ova skladba sliči onoj, pa ovaj bubnjarski uvod zvuči kao „Do I Wanna Know“, pa ovaj efekt je ovakav, onaj onakav i kada mi je na kraju ponestalo slamki sam si priznao da se dosađujem. Energija buke je splasnula, mistika silueta u dimu se rasplinula, a crno-bijela šablona me podsjećala na radne bilježnice iz osnovne škole. Noise je postao ono kakvim ga hrvatski jezik i opisuje – buka.

"Dosadni su", viknuo sam pratnji, jer se u onome „noiseu“ drugačije ne može komunicirati. Brzinom ofurene kobre me mladi očalinko sa moje lijeve strane, ne moram spominjati kakve boje i kakva oblika su mu bili okviri, ošinuo pogledom ispunjenom onim iskrenim prezirom i svetogrdnim bijesom. Tada sam se zapitao da li su ljudi koji su kupili netom prije početka tako šikali po biljeterci (ako je bila tamo) kada je za ulaznicu zatražila 110kn. Jer mi u ovim okolnostima „110 kuna molim“ zvuči kao „em-ti-ma“. Ali dobro, bar netko uživa, vidio sam ih barem četvero kako zatvorenih očiju i obješene glave istom drmusaju amo tamo.

Tada je uslijedilo finale. Svjetla su se pogasila i bend se sa opremom spustio sa pozornice i krenuo hodati parterom. Ovakva bliskost izvođača sa publikom me iz nekoga razloga podsjetila na proslavu 10 godina onoga festivala na Jarunu. Tada su zakrabuljene figure na štulama isto tako hodale publikom, a netko od dragih Hrvata je viknuo „gurni ga!“. Kao hommage toj toploj uspomeni ovoga sam puta tiše izgovorio „popikni ga!“. Slučaj je htio da se bend zaustavio predamnom. Ono, baš predamnom. Na pol ruke od mene. Zatečen situacijom da sam gotovo na pozornici sa bendom, radi nelagode , gledam u plafon, provjeravam da li one neke laserske zrake sa poda prolaze kroz bocu piva, publiku preko puta sebe, band. Tješim se činjenicom da je tama i da nitko ionako ne gleda mene.

Time je koncert nekako i završio, a damu koja  mi se u tome završnome dijelu svirke toliko nabila kako bi bila što bliže bendu da je jedno par minuta svojom desnom dojkom konzistentno trala o moju lijevu nadlakticu dajem lijepo pozdraviti.

P.S. Pratnja koju gore spominjem je nakon svirke na merch-štandu prepoznala bubnjara Groomsa kao glumca u serijalu „Better Call Saul“. Zamisli.