Nakon što me neki koncert ili nastup iznenadi i oduševi pa posljedično bude pretočen u ponekad hiperbolama zaodjenuti tekst, često se dogodi da metaforički povratak na mjesto zločina i revizitacija istog projekta u nekoj drugoj prilici urodi razočaranjem (vidi: Ben Frost). Bilo mi je zato prirodno očekivati da će i dobar dio moga oduševljenja vizualno-glazbenim projektom “... Day of the Year” braće Sinkauz, Ivana Marušića Klifa i Miroslava Piškulića podjednako splasnuti tijekom ponovljenoga naleta njihove izvedbe. No ponekad umjetnici u pitanju imaju dovoljno talenta i inspiracije da na temelju naoko istog projekta pripreme dvije koncepcijski slične, a u srži prilično različite večeri. Naime, u odnosu na prethodni performans u inkarnaciji “50th Day of the Year”, dogodili su se suptilni ali značajni pomaci u glazbenom, vizualnom i sinergijsko-sinestezijskom pogledu koji svjedoče trajnoj pozadinskoj evoluciji te vrlo britkim promišljanjima materijala i djelovanja.

Glazbeno gledano, bio je ovo introvertiraniji i atmosferičniji pedesetominutni tutnjajući nastup prožet jezivim meditativnim sekcijama tijekom kojeg su Alen i Nenad Sinkauz svojim raznolikim instrumentarijem kretali iz postavki ambijentalnog noisea i avangardnijih elektroničkih fraktura, prelazili u ritmički određeniji industrial techno, da bi se konačno smirili u jecajima post-rocka. Krikovi gitare disecirani pod elektroničkim mikroskopom pretvorit će se u šapat desetaka i stotina pojava istog izvrnutog glasa, a neobičnu analognu, naturalističku notu u tvrdim i perkusionistički naglašenim trenutcima dat će ad hoc način na koji Sinkauzi, uz pomoć oblikovatelja zvuka Miroslava Piškulića, stvaraju i slažu elemente i slojeve svoje glazbe. Uz tek neznatni dio unaprijed pripremljenih sampleova, pozivaju se na improvizirane i uživo snimljene fragmente - bas gitare, gitare, elektroničkih efekata, distorziranoga glasa i impromptu udaraljki - koje zatim provlače kroz beskonačne petlje fizičkoga i metafizičkoga feedbacka. Kao što su i sami naveli u najavi koncerta, riječ je o strukturiranijem pristupu koji i dalje puno ovisi o trenutku i interakciji umjetnika.

Na tu se podlogu svojim vizualizacijama nadovezuje I. M. Klif koji se ovom prilikom oslanja na podjednako analogni i efemerni pristup, tvoreći Sinkauzima istovremeno i kontrapunkt i komplement, izazivajući i odgovarajući. Nekoliko anakroničnih katodnih ekrana postavljenih uz siluete glazbenika na pozornici i golemo projekcijsko platno poslužit će za igru svjetlosti i tame u vizualizacijama koje, baš poput glazbe koju prati, nastaju i nestaju u pseudofraktalima, žvačući vlastiti rep dok prizivaju nevidljivi lik Urobora. Konačno, dodatnu notu upečatljivosti vizualnom dijelu nastupa dali su i superiorni tehnički uvjeti u Kinu SC-a.

A kada se ti auditivni i vizualni elementi spoje, sposobni su u promatraču stvoriti momente ushita, kao što je to bilo i tijekom prethodnog nastupa, ali se ipak, ovisno o interpretaciji, puno češće manifestiraju u formi osjećaja duboke tjeskobe, klaustrofobije i bezizlaznosti. Ovoga puta nemam dvojbi: negativni prostor na platnu i oko glazbenika te usamljeni cvilež postrokerske gitare ne dolaze kao trenutci izbavljenja već pomirenja sa stvarnošću u kojoj su svjetlost i tama samo dvije strane iste medalje, zidovi nevidljivoga, opresivnoga zatvora.

S obzirom na današnju umjetničku hiperprodukciju, nije mi drago nazivati stvari jedinstvenima i “vrhunskima”, no svakim ponovljenim slušanjem spremniji sam projekt “... Day of the Year” proglasiti upravo takvim. Iznimno uspješan na teoretsko-intelektualističkoj razini, ali i sposoban izazvati emocionalni odziv kod publike, jedino što preostaje reći jest: bravo, dečki!

Foto: Damir Žižić