Zola Jesus Stridulum II Sacred Bones 2010.
Uprijeti prstom točno u onaj trenutak kad sam shvatio da više nemam volje i želje pratiti sve nove bendove i singer-songwritere dok izmišljaju toplu vodu a zvuče kao nešto što sam već ranije čuo - ne mogu. Ipak, kad dobro razmislim, jedan od razloga splašnjavanja mog interesa za glazbom sigurno se može pripisati sve većom fascinacijom filmom, dok je glazba, pogotovo lagano umiranje garage rock revivala na kojem sam glazbeno odrastao i preko njih upoznao sijaset starijih i još boljih bendova, nekako pala u drugi plan.
***
Već nekoliko godina oslanjam se na preporuke dragih ljudi kojima mogu vjerovati, pa tako, nakon izvrsnih The Devastations, još jedna Rosina preporuka, Zola Jesus, polako ali sigurno postaje moji novi favorit te sjajan nadomjestak za, recimo, Cat Power. Iako u njihovom zvuku i nema previše dodirnih točaka, ima, što je najbitnije - emocije. Puno jebene nepatvorene emocije.
Nika Roza Danilova ili Zola Jesus, djevojka o kojoj ne znam puno (znam samo da je iz Wisconsina, što nikada nije naodmet), niti želim znati, nosi srce na rukavu. Iskreno, bez pretvaranja ili, ne daj bože, popovanja, progovara o ljubavi, osamljenosti i traženju srodne duše - jednostavno ali nikad banalno, tužno ali nikad patetično... Jednostavnost jest odlika ili mana mlađih generacija, nas, ali tuga koja nije ni u jednom trenutku srednjoškolski patetična - nije. To je manifest zrelosti.
***
Sve je u atmosferi. Nika, iako 21-godišnjakinja, dobro to zna. Jednostavnost bubnja i syntha u pozadini i Nikin glas izvučen u prvi plan su dobitna kombinacija, jer njen glas, hipotetski glas hipotetskog anđela u kojeg hipotetski vjerujem, zvuči vanvremenski eterično, dojmljivo, ugodno i autentično. Ona se u svojim tekstovima ne obračunava ironično niti cinično sa svojom prošlošću, svjesno izbjegava zamku u koju su redom upadale njene malo starije kolegice proteklih desetak godina, zna da je njen glas njena emocija, zna da bi mogla - kad bi htjela, naravno - svojim glasom oživiti i mrtvu, inertnu poeziju Aljoše Šerića (najgori slučaj u našim okvirima) ili Dave Longstretha (najgori slučaj u svjetskim okvirima).
Najogledniji primjeri gorenavednog dolaze do izražaja na dva najsjajnija dijamanta na ovom novom albumu, "Stridulum II" - albumu na koji je Nika dodala još tri pjesme i tako nakon EPa "Stridulum" dobila, na moje i vaše zadovoljstvo, LP - "I Can't Stand" i "Manifest Destiny". Istina, kad poslušate album, shvatit će te na prvu da su to ujedno i dvije najradifoničnije pjesme (ako o radiofoničnosti uopće možemo i pričati/pisati u ovom slučaju) na cijelom albumu, ali nipošto najslabije, nego baš suprotno - najbolje.
'It's not easy to fall in love/But if you're lucky you just might find someone...' zvuči kao nešto što bi napisao Chris Martin lijevom nogom, no, dodajte u jednažbu repetitvni ritam na bubnju i pozadinsku atmosferičnost koja zvuči kao grub seks sirena i Justin Vernona u najgorem "For Emma" stadiju, Nikin glas pun boli dočarava svu tu mizeriju koja se skuplja u nekomu, i baš kad pomislite da nema pomoći, nema puta prema gore, Nika pojačava do kraja, kaže da ne može podnijeti da ga/nju vidi u tom stanju, ali ga/nju/nas/sebe smiruje s 'It's gonna be alright...' koje nekada zvuči puno nade, nekada baš i ne. Zavisi koji je dan, pada li kiša ili sija sunce.
'I only know one place where I want to be/And it's gotta be with you/I'm on my way now...' zvuči kao nešto što bih napisao ja uz izniman trud. Da sam pjesnik. Ali, nisam. Ako se ikada udaljenost između dva mjesta, točke A i točke B, mene i nje, prestane mjeriti u kilometrima, predlažem da "Manifest Destiny" postane mjerna jedinica.