Moje zanimanje za The Bookse je s godinama kopnilo i jednompreslušanim, četvrtim i posljednjim albumom "The Way Out (Temporary Residence Ltd., 2010.)" došlo prilično blizu ravnodušnosti. Bili su mi dosadili, iako nisam mogao naći ružnu riječ za njih te sam se čak znao vraćati nekolicini brojeva s prvog i trećeg albuma.

Vidjevši naslovnicu prve samostalne ploče člana bivših nam The Booksa, pomislio sam: „Ovo mora da je toliko loše da bi mi se čak moglo i svidjeti.“ Fotografija lomače s neukusnim njuejdžastim fontom navela me da pretpostavim da je Nick Zammuto odlučio pretjerati sa svojim (inače prilično dojmljivim) instrumentalističkim i producentskim umjećem i duboko zaglibiti u kompliciranju. Mogla se naslutiti neka mračna psych elektronika, kakav ljigav prog ili pak witch-house(!)!

Progerštine i neukusne elektronike na albumu doduše ima (autotunea i vocodera više, rifanja i sjebanih mjera manje), ali slušatelj je praktički dobio peti album nekadašnjeg dua. Iako znate da ne slušate Bookse, dojam koji ploča ostavlja jest taj da je iz nekog razloga drugi član bio nedostupan pa je prvi posao morao odraditi sam, jer Zammuto dosta vjerno slijedi specifičan glazbeni izričaj koji su definirali Booksi.

Razlika naravno ima. Semplova je manje i više nisu središnja konceptna, tematska, idejna i ina nit pjesama, iako rekontekstualizacija u najboljoj hip-hop maniri i dalje može oduševiti predanog slušatelja. Zammuto fokus prebacuje na živo pisanje pjesama i na živu svirku. Također, eksperimentiranje i paradiranje intelektualizmom i poznavanjem uzvišenih glazbenih izričaja blago je zatomljeno tim pomakom prema pop formama. U tom smislu, Zammuto se ovim albumom udaljio od suvremeniih kompozitora i približio math-rock smislu za novinu u pop glazbi.

Ali glavna razlika jest ta da je ovaj eponimni album nešto najslušljivije i najpristupačnije što je Zammuto do sad snimio (na stranu pokoji hitić The Booksa). Na jednom od najboljih koncerata na kojima sam bio u životu, onom The Booksa na Žednom uhu u kinu SC-a 2007., publika je sjedila. I ne mogu zamisliti The Bookse kakve smo poznavali u klupskoj atmosferi. Nije da bi se na koncertu Zammuta baš singalongalo, ali znajući da album snimljen s četveročlanim bendom, mogu se zamisliti kako se na trenutke njišem negdje u desetom redu.

U neku ruku mogu reći da je ovaj iznimno stiliziran, digitalno hladan ali i ciničan i intiman pastiš konceptualnih promišljanja, eksperimentiranja, pop pjesme i folktronike u najboljoj tradiciji The Booksa najbolje iz oba svijeta, te da mi je donekle vratio okopnjelu ljubav prema glazbenom izričaju nekadašnjeg njujorško-nizozemsko dvojica. Sada više ne znam jesam li više razočaran što dobar album ima loš kaver ili što glazba nije slijedi estetiku kavera pa ne mogu biti kul kad kažem da mi se sviđa. Bit će da je ipak ovo prvo.

zammutosound.com