Normalno je da neka odlična izdanja svjesno preskačem zbog nedostatka vremena, ali mi je ipak pomalo čudno što sam zaobišao kantautoricu čiji se dječački glas smjestio negdje između onih Victorije Williams i Cyndi Lauper (zakinuti ne bi trebali ostati niti oni zaljubljeni u Joannu Newsom), koja je izdavala za Righteous Babe Records jedne institucije kao što je Ani DiFranco i koja je prije koju godinu izdala hvaljenu folk operu "Hadestown" (modernu preradu mita o Orfeju i Euridici smještenu u post-apokaliptičnoj Americi na kojoj su joj se pridružili Ani, Justin Vernon, Greg Brown i Ben Knox Miller iz The Low Anthem). Konceptualna megalomanština mi inače uvijek zapne za oko, ali taj već četvrti album podjednako šašave i sjetne Anaïs Mitchell nisam registrirao niti nakon vrlo dobrog plasmana na godišnjim listama. Srećom, za novi "Young Man in America" bio je dovoljan samo kratki foršpan s naslovnom pjesmom da se u rekordnom roku zaljubim u glas, zvuk i cijelu pozadinsku priču.

"Young Man in America" je ponovo konceptualan i inspiriran recesijom, ali u ovom slučaju nemamo priču s početkom i krajem, već 11 odvojenih priča u kojima glavnu ulogu pretežno imaju mladi Amerikanci - prokleti, ostavljeni, izbezumljeni i iznevjereni. Njihove priče podsjećaju na one nemirnih duša putnika i sanjara koje susrećemo od Kerouaca pa sve do nedavne "Into The Wild" epizode, ali i na one u kojima su akteri naposljetku zahvalni tradicionalnim vrijednostima uz pomoć kojih se približavaju katarzi. Iako glazba priziva slike američkog 19. stoljeća, izgleda da Mitchellova na taj način suprotstavlja tradicionalne vrijednosti i već proživljene životne kalvarije iz prošlih vremena s načinom razmišljanja današnjih Amerikanaca.

Producent Todd Sickafoose, povremeni basist na albumima Ani DiFranco, okupio je svu silu instrumenata – mandoline, flaute, raznorazne perkusije, harmoniku, gusle, brass sekciju… – kako bi rustični folk predstavio u bezvremenom izdanju. Tako naslovna pjesma prolazi put od akustične lamentacije do monumentalnih New Orleans aranžmana sličnim onima koje je DiFranco počela koristiti još početkom nultih na albumu "Revelling/Reckoning". "Coming Down" je nježna i lagana, starinska bezvremenost u kojoj se suprotstavljaju spokojstvo i sjeta, pjesma o osjećaju kojega prepoznajemo rijetko, ali koji nas uvijek gura naprijed: I never felt so high/I think I'm coming down/I never laughed so loud/I think I'm coming down/Nothing gonna stop me now/Please don't leave/Easy feeling… "Venus" je luckasta fantazija o susretu s idealnom ženom, jedina vesela i malo bržeg tempa na albumu. Dirljiva "He Did" posvećena je svim očevima šljakerima s kojima se nije uvijek lako naći na istoj valnoj duljini i koji konstantno izmiču zbog svoje požrtvovnosti i prokletstva. Na kraju nas Anaïs uz indijansko uzvikivanje zasipa pitanjima zbog kojih je teško suzdržati suze: But you grew up straight and you grew up true/He kept a blue-grey eye on you/But who gave you an axe to grind?/Who gave you a path to find?/Who gave you a row to hoe?/Who gave you your sorrow?/And who gave you the break of dawn?/A pleasure just to look upon/And who gave you a barn to build/and an empty page... to fill? Tragična "Shepherd" je inspirirana pričom koju je napisao njezin otac prije trideset godine, a njezin indirektni dijalog sa njime odvija se i kroz naslovnicu albuma na kojoj se našao njegov portret iz mladih dana.

Ukoliko spojimo sve priče u jednu, taj young man in America je mitološki lik koji kroz život prolazi put zaljubljenog i sjetnog adolescenta, razočaranog i prkosnog buntovnika prepuštenog cesti, težaka i budućeg požrtvovnog roditelja. "Young Man in America" konstantno suprotstavlja mladost i starost, gubitak nade i usmjerenost te vječna nezadovoljstva i male katarze koje život znače. Iako Anaïs ne iznosi osobne priče, njezina emotivnost može ih približiti svima otvorenog srca.

anaismitchell.com