Ako ste upućeni u žanr, posebno lucidni te imate naviku navlačenja odgovora na postavljena pitanja, mogli biste reći Hudson Mohawke. Ali evo, danas vam Pažin, u službi otkrivenja, donosi  Young Fathers, hip-hop trio iz Edinburgha. (ˈɛdɪnbərə). Sačinjavaju ga Alloysious, Kayus i G. Pošto u nastavku teksta ne planiram pisati ova imena, a, iskreno, i ne znam koji je koji, dat ću im nova glazbena imena – 'crnac reper', 'crnac pjevač' i 'bijelac reper'. Pa eto, da znate. Ovo im je treći projekt, službeni debi za anticon., meku alternativnog hip-hopa, a  ulogu suizdavača za Europu je preuzeo Ninjatune. Očekivanja su velika, hype je vruć, album je vani, a što kaže Pažinov sud?

Jedna od značajki velikih umjetnika jest da svoju okolinu mogu prenijeti u glazbu koju rade. Pa tako Nas prenosi sivilo i tvrdoću Queensbridgea na "Illmaticu", Dr. Dre sunčanost i lijenost Comptona na „Chronicu“, pa tako i Young Fathers kroz svoju glazbu izvrsno ocrtavaju maglovitost i beznađe Škotske. (disclaimer – nisam nikad bio u Škotskoj, možda je super vesela i sunčana zemlja, a ne mjesto gdje melaninom manjkavi tinejdžeri uranjanju u toalete). A kako zvuči Škotska? Filtrirana je kroz ogoljele i prljave beatove, granično okultne plemenske bubnjeve, lo-fi mastering i laganini utjecaj trip-hopa. Moderno, jel. Atmosfera na prijašnjim albumima bila je gotovo demonska, kao da ste na lošem tripu usred crack-kuće i to baš u Škotskoj. Možemo li reći da je netko razmaknuo zavjese i pustio malo sunca na ovaj album? Da, snažniji utjecaj modernog pop zvuka na njihovu glazbu zaista se može osjetiti. Posebno se to osjeti na sve većim dionicama koje ima 'crnac pjevač' i koje su još uvijek možda i najbolji dio njihovog zvuka. Ta predivna fuzija njegovog distinktivnog glasa i avangardnih beatova doista funkcionira nevjerojatno, možda najočitije na singlu "Low". Imaju još uvijek nevjerojatno uho za refren te vrlo poletno i prirodno sklapanje R&B-ja i hip-hopa. Ali fali bombastičnosti koju su imali prijašnji albumi, pogotovo besmrtne numere "Sister" i "Rumbling". Ne postoji pjesma na albumu koja bi se izdvojila kao hit, koja bi isplivala iz jednoličnosti ovog seta. To je golem problem, to što je sve jedna dugačka pjesma, s pokojim sjajnijim trenucima. Priznajem, moguće da je to i do mene i mog manjka koncentracije, ali ako nakon petnaest preslušavanja razlikujem tri pjesme, od kojih je jedna singl, huh, što reći na to?

No, to nije najveći problem. Još uvijek rade isti album, ili barem pokušavaju, ali bez tog wow faktora koji je imao prvi album. 'Crnac pjevač' u tom košmaru još uvijek proizvodi predivnu harmoniju, filtriran kroz lagani efekt jeke, dva repera još uvijek daju najbolju imitaciju klaustrofobije u škotskom obliku Trickya, još uvijek znaju isfurati besmislene stihove (Babylon devils and December rebels, I’m licking the carpet, tempting temptation and Satan sensations, I’m drinking the lager. I spit on your prada) te još uvijek mogu napisati predivnu pjesmu kao što je "Am I Not Your Boy". Sve su kockice označene kvačicom, ali jednostavno mi ne sjeda nikako. Sve što su napravili nakon „Tape One“ zvuči kao B-strane istog. Glazba koju rade, koja je još uvijek žanr za sebe, Young Fathers hip-hop, čeljust više ne ostavlja razjapljenom. Kemija koju su prije imali kao da je olinjala, kao da se bezuspješno trude ponoviti malo remek-djelo koje su imali s prvim albumom. Glad za novim materijalom koja se pojavila nakon prvog albuma više ne postoji, potencijal za koji sam se nadao da će biti ispunjen kao da nije nikad ni postojao. Red repanja pa red pjevanja više ne oduzimaju dah, izgleda.

Čini li to sve ovaj album lošim? Nikako, još uvijek je to vrlo dobar alt hip-hop, ali progresija i iznenađenje njihovog zvuka nisu se dogodili kako su trebali, pogotovo nakon potpisa za Anticon te malo većeg podrhtavanja u blogosferi izazvanog njihovim imenom. Ne sumnjam da će ovaj album dobiti odlične recenzije i iskreno bih volio kad bi ova recenzija imala sličan sentiment, ali ne mogu se oteti osjećaju razočaranja, uzevši sve u obzir. Poslušajte ovaj album, jer vas sigurno neće ostaviti ravnodušnim, čak i ako ne volite hip-hop. Opet naglašavam, ovo je daleko od lošeg albuma, ali urgiram da poslušate "Tape One", pošto postoji velika šansa, ako ga niste već čuli, da će vam biti najbolji album 2014. koji nije iz 2014.