Can't Fake Nature You... EP Selfreleased 2011.
Ovaj friško pečeni bend unosi među domaću ekipu sličnog izričaja neku novu svježinu i dolazi kao odličan primjer odvažnosti, što svojim smionim brzinskim djelovanjem, što sveukupnim pristupom prema produkciji i izdanju. Glazba koja je prvotno bila zamišljena kao podloga za dokumentarne filmove je očito ubrzo prerasla zadane okvire i...
Usprkos silnom post-rocku rijetko se na domaćoj sceni desi da iz anonimnosti ispliva neki bend bliži post-metal školi sinusoidnih instrumentala. Osim toga, nije pravilo ni da se novi bend pojavi više-manje nenajavljeno. Can’t Fake Nature se ubrzo nakon prvih objava na Facebook stranici predstavljaju s atraktivnim samoizdatim CD izdanjem EP-a "You..." koji u post-rock maniri donosi tri stvari u tridesetak minuta materijala.
Pišu da se zvuk temelji na glazbi benda Earth, ali istina je da Can't Fake Nature ipak najviše podsjećaju na instrumentalne post-metalce Isis te, zbog nekih toplijih gitarskih pasaža, ponajviše na Red Sparowes. Spori doom blues i americana postapokalipse Dylana Carlsona ostaju u pozadini ili samo u početnoj razradi, a zvuk se prateći šprancu sinusoida brzo uzdiže prema tvrđim i masnijim katarzama. No, bez obzira na predvidljivu putanju kilometarskih dizanja i spuštanja, tridesetominutni materijal skriva i neke druge poznate i neočekivane kombinacije.
Tako se kroz "12- minute Modesty" prvo kotrlja hrđava bombastičnost post-metala pa onda fragilna monumentalnost tipična za Explosions in the Sky i Mogwai u melankoličnijim izdanjima. Iako je lako predvidjeti svaki novi potez, punoća zvuka i sitni trikovi produžuju kontemplaciju."Ricordea Plains" svakako nije tipična post-metal numera, a umjesto deranja ala Aaron Turner iz pozadine izranja psihodelično vokalno lelujanje zagrebačke kantautorice Nine Romić. Kasnije njezino repetitivno mantranje prelazi u trans koji podsjeća na neku indijansku lamentaciju na koju se još dodatno nadovezuju sludge riffovi s kojima CFN opravdavaju još jedan paket već navedenih utjecaja - Electric Wizard i Down. Posljednja "Ride of the Lupus" isprva zvuči kao još jedan predvidljivi kompromis između post-rocka i post-metala, ali na kraju osvaja upravo svojom jednostavnošću.
Iako smo već navikli da ovakva post-rock i slična instrumentalna izdanja budu etiketirana kao dosadna i predvidljiva, ovaj friško pečeni bend unosi među domaću ekipu sličnog izričaja neku novu svježinu i dolazi kao odličan primjer odvažnosti, što svojim smionim brzinskim djelovanjem, što sveukupnim pristupom prema produkciji i izdanju. Glazba koja je prvotno bila zamišljena kao podloga za dokumentarne filmove o podmorju te flori i fauni je očito ubrzo prerasla zadane okvire i sada iza sebe ima bend koji vrlo vjerojatno nestrpljivo iščekuje svoje prve nastupe i novi materijal.
