Gledajući unatrag, američki YOB prošli su zbilja dugački put od početaka u devedesetima. Karijeru su započeli odličnim izdanjem "Elaborations of Carbon" čiji će iznimno teški, suludi, masivni zvuk postati zaštitni znak benda. Obilježavali su ih u to vrijeme monumentalni sabatovski riffovi te mahnito vriskanje i režanje Mikea Scheidta, a sve je to bilo podcrtano prljavom ali treperavom produkcijom. Svakom su se sljedećom pločom nastavili ukopavati u istom stilu, zadržavajući spomenute karakteristike i libeći se većih promjena. Do izdavanja "The Unreal Never Lived" 2005., nizom su si kvalitetnih izdanja već osigurali status jednog od najboljih bendova i predvodnika na sludge/doom sceni. Nakon tog albuma uslijedila je dvogodišnja pauza koja je onomad djelovala i kao konačni kraj benda. Ali kako to već ide, nisu dugo ostali mrtvi te su se vratili pogonjeni uglavnom upornošću frontmena Mikea Scheidta. Ipak, već se neposredno nakon oživljavanja benda dalo naslutiti da će povratnički YOB biti transformiran na suptilne i manje suptilne načine. Taj se pomak u pristupu jasno mogao osjetiti na "The Great Cessation" iz 2009. i "Atma" iz 2011., albumima kojima nisu u potpunosti zadovoljili publiku. Uzevši to u obzir, uz njihov su se novi materijal, tri godine u nastajanju, vezivala mnoga očekivanja i strahovi. Nizala su se pitanja o smjeru i razvoju benda, razglabalo se o mogućem gubljenju kompasa, a na sve se gledalo kroz maglicu nesigurnosti i briga tako uobičajenih za okorjele fanove bilo kojeg “legendarnog” benda.

Dobra je vijest da ne moramo više brinuti. "Clearing the Path to Ascend" nudi u svakom pogledu bolji materijal od prethodnika “Atma”. Svi uobičajeni YOB-ovski elementi su i dalje tu, ali sada su oni obgrljeni širom pričom i uronjeni u dublji smisao. Ovaj album istovremeno zvuči i kao logični nastavak bendova dobro poznata stila, ali i kao skretanje prema blažim, introspektivnijim formama. Bilo to dobro ili loše, posebna vrsta dvojakosti uvukla se u glazbu. Od četiri nove skladbe, prve dvije, "In Our Blood" i "Nothing to Win", zvuče kao stari dobri YOB kojeg je najlakše prihvatiti i razumjeti. Razarajuće teški riffovi i Scheidtov puni dijapazon vokala dominiraju ovim relativno jednostavnim pjesmama. "In Our Blood" je baš tipična skladba za YOB, dok je "Nothing to Win" pomalo iznenađujuće ubrzana stvar s puno dinamičnosti i nemilosrdnim, gotovo melodičnim pristupom.

No tek "Unmask the Spectre" i "Marrow" pokazuju koliko se bend (ili samo Mike Scheidt?) promijenio i odustao od dobro poznatih obrazaca. To su dvije dugačke stvari ("Marrow" traje skoro dvadeset minuta) koje sadrže šaputanja, akustično-meditacijske i atmosferične dijelove te bljeskove solaža koje ispunjavaju prostor između segmenata krcatih teškim, moćnim riffovima. Te skladbe djeluju kao prozor u budućnost YOB-a koji se više ne oslanja isključivo na pretjerano nafrljene riffove i rušilačku masu zvuka, već se značajnije trudi razvijati pjesme sa složenijim strukturama. U toj se budućnosti gnjev i sukobi više ne oslikavaju agresivno pomoću čistog sludgea, nego se umataju u epično-romantične izraze boli i nemira. Ako tako gledate, onda bi vam se "Marrow" mogla učiniti poput kakve inačice "November Raina" iz svijeta doom metala. Nažalost, to naginjanje mekšim izričajima odnosi i dio upečatljivosti bendova mamutskog zvuka. Svejedno, ta druga polovica pjesama djeluje iskreno, djeluje kao nešto što je Scheidt jednostavno morao snimiti kako bi zadovoljio neke svoje demone. S druge strane, početak albuma zvuči poput posvete prošlosti benda, poput blagog podilaženja fanovima. Neovisno o karakteristikama ili motivaciji iza njih, niti jedna pjesma ne djeluje usiljeno. Dapače.

Jedna od lošijih strana albuma "Atma" bila je produkcija zbog koje je glazba često zvučala zagušeno, mutno i ravno. Ovaj put zvuk je nešto bolji, ali i dalje se stječe dojam da je namjerno mutan i sumoran što nažalost znači i da instrumenti ponekad zazvuče nepoželjno zamuljeno. Taj je efekt bolno očit na brzoj "Nothing to Win". Prava je to šteta jer je sviralački sve tip-top, a lošom se produkcijom dijelom ubijaju dobre izvedbe trojice glazbenika. Treba zato pohvaliti Travisa Fostera i Aarona Rieseberga koji polažu pouzdane, impozantne temelje preko kojih se lome Scheidtovi riffovi i vokali (nikad čišći i uvjerljiviji!), elementi koji su ipak i dalje u centru pozornosti u YOB-ovoj glazbi.

Uopće ne sumnjam da će se "Clearing the Path to Ascend" zasluženo naći na brojnim godišnjim listama najboljeg iz metala. Ako se ovom izdanju pristupi otvorena uma i ako se prihvati da je ovo neki promijenjeni, novi-stari YOB, postane sasvim jasno da je njihova glazba kvalitetom i dalje u vrhu žanru. Zapravo, najčešće i nadmašuje neke vrlo razvikane, slične bendove (vidi pod: Pallbearer). YOB su ti koji zaslužuju pažnju i hvalospjeve.

Tekst izvorno objavljen na engleskom jeziku na angrymetalguy.com