Govoreći o 'razvoju benda', Ira Kaplan je za britanski The Wire svojedobno rekao kako 'većina svega toga ima veze s prevladavanjem sramežljivosti i straha' i dodao: 'Bio sam toliko sramežljiv da mi je bilo nemoguće ostvariti ono što sam želio, svirati u bendu. Onda sam, na koncertu Feeliesa, upoznao Georgiju i ona me motivirala da napokon počnem osjećati kako sam sposoban stvarati glazbu.' Kako prevlada(va)ti sramežljivost i strah u trinaest ploča moguće zvuči kao naslov priručnika za pomoć tinejdžerima s problemima u socijalizaciji, ali to je, zapravo, bez ikakvog sustezanja, priča o Yo La Tengu i svakome tko je ikada pomislio da nikada neće smoći snage kroz ruke, usne i srce protisnuti sve ono što želi, sve ono što jest.

Yo La Tengo američki je bend. U to nema sumnje. Uostalom, i sami su to, kroz metaforu putovanja i matineja ponedjeljkom, lirički proklamirali istoimenom pjesmom iz 1997. godine, s ploče koja će, u godinama koje dolaze, postati jednom o ključnih referentnih točaka američke nezavisne glazbe. To da je Yo La Tengo američki bend ne ističem kao geografsku već kao muzičku činjenicu. Njihovi muzički, intelektualni i emocionalni afiniteti, kao i njihova realizacija, oduvijek su - ili barem konkretnije od "I Can Hear The Heart Beating As One" - reflektirali žanrovsku eklektičnost koja bi se teško mogla zauzdati nekim barem relativno obuhvatnim terminom, kao što je, primjerice, 'nezavisna' ili 'alternativna' ili 'indie' glazba. Tridesetogodišnji rad i stvaranje ovog malog, obiteljskog benda iz Hobokena u New Jerseyju na neki način predstavlja mikropovijest američkih popularnih muzičkih žanrova (ili popularnih muzičkih žanrova kojima su dominirale američke grupe) od proto-punka, garažnog rocka i soula, preko surfa, power-popa i folka, pa sve do no-wavea, free-jazza i elektronike. S time da su granice između njih uvijek zamagljene, začinjene intimnom atmosferičnošću karakterističnom za jednu malu, sramežljivu i nepretencioznu grupu ljudi.

"Fade" je njihova trinaesta ploča i - zajedno sa spomenutom "I Can Hear The Heart Beating As One", "...And Then Nothing Turned Itself Inside-Out" i "Summer Sun" - rezonira kao imaginarna cjelina, posljednje poglavlje 'tetralogije' posvećene sazrijevanju pod američkim suncem. Od uvodne "Ohm" do grandioznog finala "Before We Run" kao da smo na poznatom teritoriju; struktura pjesama, melodije, vokalne harmonije, ukupna sonična slika, sve teče nekako logično, kao da se "I Am Not Afraid of You..." i "Popular Songs" nisu nikada dogodili. Ne radi se ovdje o pločama toliko lošim da biste ih radije zaboravili, svaka od njih ima svojih uspona i padova, ali na njima one već spomenute granice jednostavno nedovoljno prohodne, dovoljno da im se ne biste (gotovo pa nikad) vraćali. Tako vibratom natopljena, lijena i na trenutke pomalo disonantna balada "Two Trains" zvuči kao izgubljeni nastavak "The Crying of Lot G", slično kao "Cornelia and Jane" i "Today is the Day", dok je prekrasni distorzirani pop "Paddle Forward" odgovor na "Sugarcube" i "Cherry Chapstick", a himnička "Ohm", bez potrebe za usporedbom, iskren i jednostavan pop-dragulj od tek jednog akorda. Ovdje možda i ne bi bilo loše spomenuti da po prvi puta u dvadeset godina Yo La Tengo ne snimaju s producentom Rogerom Moutenotom već ljeto 2012. godine provode kod Johna McEntirea u Chicagu. No Moutenotov odlazak ne označava neka značajna sonična odstupanja od njihovih ranijih izdanja: i dalje je prisutno pozadinsko zujanje lampaških pojačala, kao i analogna toplina magnetske trake. McEntire je na ploči prisutan tek minimalno, a uz perkusije i vibrafon, u prvom su planu nešto očigledniji puhački i gudački aranžmani, za koje su zaslužni standardni čikaški osumnjičenici poput Jeffa Parkera, Roba Mazureka i Williama Portera.

'Promjene od ploče do ploče više reflektiraju hrabrost da se napravi ovo ili hrabrost da se napravi ono', zaključio je Kaplan u istom onom članku spomenutom na početku teksta. U tom smislu, "Fade" znači da su Georgia, Ira i James ponovno pronašli hrabrost da budu Yo La Tengo.

www.yolatengo.com