The Field Yesterday And Today Kompakt 2009.
Vani je zatoplilo. I tako ekipica sjedi na terasi u Golfu, dijelom i zato da ne bi na mobitel priznali da sjede na Cvjetnom trgu, među onim šminkerima, nego baš u Golfu, mjesto koje je kul više nego ono do sa drukčijim sjedalicama. Zašto baš Golf? Go figure. Bolje ići malo niže do Pifa pa popiti ledeno Velebitsko. STOP. Dosta lokalizama. Inače, u rečenici prije se dogodio prvi product placement na potlista.com. Prodali smo se. Gotovo je. Korporativna zvijer iz Like je pustila pipke i sada su naši djevičanski mozgovi sponzorirani od pivske korporacije.
potlista.com inspired by Velebitsko. Ili Kasačko. Hmmm. Nije bitno. Oba zvuče sjajno. Hik.
Predrasude egzistiraju svuda, počevši od općih mjesta naše blistave svakodnevnice poput Cvjetnog trga, Keruma ili Rojsa, pa do mnogih drugih, olfo liberalnijih mjesta i likova koji se eto furaju da ne robuju predrasudama, ali će ju već prvom sljedećom gestom ili rečenicom izraziti. Eto, čak se i tu već zalomila jedna, nakon samo par redaka teksta. Techno glazba sa sobom vuče čitav niz predrasuda i ako ju se spomene prosječnom ljubitelju indie-alter-hip-pop-drop-mbv ili šta već ove stranice prate, samo će je zaobići u širokom luku. The Field tj. Šved Axel Wilner je tu da premosti tu predrasudu jer ako kažemo da on stvara techno, onda smo ga ukalupili i ograničili mu doseg na uzak krug ljubitelja tog žanra. Paradoks je da bi Axela upravo ljubitelji techna vjerovatno odbacili jer se previše udaljio od korijena i približio nekim drugim žanrovima. Srećom, glazba ne poznaje granice koje postoje u ljudskim glavama, tako da će oni znatiželjniji poslušati The Field. Zaključci nisu bitni, nije bitno da li će ga ikada više poželjeti pustiti, bitno je premostiti tu pregradu u mozgu i bez predrasude poslušati nešto što istinski spaja naUho nespojivo. A to nikome nije lako.
"Yesterday and Today" je drugi po redu LP The Fielda. Prvijenac "From Here We Go Sublime" od prije dvije godine je apsolutno remek djelo koje je zasluženo pokupilo hrpu hvalospjeva. Ploča je to čije posljedice slušanja kao rijetko kada najbolje ocrtava upravo sam naziv albuma. Ako bi primjenili isto pravilo imenovanja na novi rad, njemu bi odgovarao naziv poput Wavvves ili Cream, jer mekoća prijelaza koje je Axel do sada već doveo do savršenstva upravo tako zvuči. U sat vremena elektroničke topline krije se šest tema koje lijepo lelujaju kroz vakumasti svijet omekšivaća. Dream techno bi možda bio najprimjereniji kalup za ovaj sladoled, ako ga već moramo ubaciti u neku kategoriju. Jer The Field je najbolje doživjeti na kauču, po mogućnosti u horizontali lagano drijemajući nakon nekog variva od kojeg ti se prdi. Poput pravog stylera/-ice sa Cvjetnog. Za alter-indie pravovjernike vesela vijest i ekstra mamac će biti gostovanje bubnjara iz The Battles John Staniera na naslovnoj temi. Na papiru/ekranu ono zvuči malo nategnuto, na slušalicama zvuči sasvim prirodno, prirodno mekano na thefield način. A ima nešto tu i za ljubitelje 80ih, vjerno su preslikani i obrađeni The Korgis i hitić "Everybody’s Got To Learn Sometime". Hik.
Ipak, istinski bombon je predzadnja stvar. "The More That I Do" zvuči otprilike kao dugotrajno odgađanje orgazma, a sadrži sempl najzavodljivijeg dijela iz "Lorelei", vanvremenskog klasika Cocteau Twinsa. Ona u pozadini non-stop nailazi, pulsira, odzvanja, uzdiše, lomi i prevrće se, ali se nikada ne razvije do kraja. I nakon što tako prođe osam i pol minuta, dogodi se ... ništa. Nema nikavog vrhunca. Najbolje od svega, nema ni potrebe za njim. Jer kao što reče Axel dvijeisedme, from here, we go sublime.
http://www.myspace.com/thefieldsthlm
http://www.garmonbozia.se/thefield