Baroness su nakon potpisivanja za Relapse Records planirali izdati tri albuma i nazvati ih po primarnim bojama. Već su na Crvenom pa onda još više na Plavom albumu svoj sludge zvuk prošarali progresijom koja ih je pomalo i bez velikih rizika udaljavala od rezonantne težine s prvih EP izdanja po kojima ih možda pamte oni koji su 2006. bili na njihovom koncertu u KSET-u. Za Plavi su album umjesto dugogodišnjeg producenta Phillipa Copea iz prijateljskog benda Kylesa zadužili Johna Cangletona (Explosions in the Sky, Black Mountain, St. Vincent…) koji im je zbog svojih indie iskustava osigurao korištenje šire palete soničnih mogućnosti. Nakon tog albuma i dugogodišnjeg touranja bend se zaželio duže pauze kako bi se više posvetio novom materijalu i novom zvuku s kojima su željeli osigurati spokojnije nastupe i prestanak daljnjeg trošenja načetih glasnica. Sami priznaju da im sirovi princip deranja, masti i znoja više nije odgovarao obzirom da su godine i nove životne odgovornosti sve više determinirale novi senzibilitet pri stvaranju i izvođenju.

No, ono što je iznenađujuće je da im za novi potez nije bila dovoljna samo preostala primarna boja (žuta), nego su zbog viška novih pjesama morali izmijeniti predviđeni koncept i dodati još jednu, odnosno materijal raspodijeliti na dva dijela - "Yellow & Green". Iako minutaža tek za par sekundi prelazi 75 minuta, pjevač i gitarista John Baizley smatra da bi materijal u komadu mogao biti prenaporan za konzumiranje u jednom dahu. S druge strane on si je takvom odlukom osigurao i duplo više mjesta za ilustraciju albuma koja kao i gomila prijašnjih radova za svoj i druge bendove (Darkest Hour, Kylesa, Kvelertak, Black Tusk, Torche, Pig Destroyer ) donosi njegovu viziju secesije i fascinaciju poganskih motivima.

Ambijentalno post-rock uljuljkivanje ("Yellow Theme") nas uvodi u dvije pjesme zbog čijih ćete ubojitih refrena i višestrukog ponavljana teško doći do kraja prve polovice albuma, a kamoli prijeći na Žutu stranu. Iako će samo momentalno prevariti stare fanove navikle na teži zvuk, "Take My Bones Away" i "March to the Sea" zvuče kao da ih je James Hetfield pjevao s Foo Fightersima nakon što je godinu dana proveo na Revival Touru s Chuckom Raganom i ostalom orgcore ekipom. "March to the Sea" je adrenalinska prog-post-hardcore-pop himna posvećena toksikomaniji, prigodna za strmoglavo spuštanje s biciklom sa Sljemena (šumom), jahanje valova ili proslavu friške tetovaže s Baizleyevom ilustracijom (Nisam ništa od toga! Sumnjam da hoću! Yeah!). "Little Things" s disko ritmom na bubnju donosi prve znakove drastičnih promjena, a akustično mantranje "Twinkler" zvuči kao junačko metal obrađivanje Fleet Foxesa. Iako se "Cocainium", "Back Where I Belong" i "Eula"sve više prepuštaju post-rockerskim horizontima usred kojih južnjački riffovi doživljavaju svojevrsni mellowing out, energična putanja albuma nimalo nije ugrožena. Finale prvog dijela ujedno je i odlična priprema na nove ugodne šokove koji slijede na drugoj polovici albuma, a bend kroz njega na najbolji način pokazuje u kojem će se smjeru vrlo vjerojatno kretati na budućim izdanjima.

Instrumentalni uvod ("Green Theme") u drugi dio albuma ne samo da nagoviješta staloženost i još mirniji pristup, već nenadano na sebe pripaja veselo gitarsko pupanje ala Weezer s kojim bend ulazi u svoj prvi arena rock hit "Board Up the House" koji ponovo vuče na Foo Fighterse, ali i pomalo podsjeća na svemirsku prostranost koju su nam Cave In predstavili davne 200o. na albumu "Jupiter". Nakon toga bend se upušta u duži set melankoličnih balada da bi nas tek pri kraju s "Psalms Alive" i "The Line Between" podsjetio kako je sve počelo. Mulj i blato još uvijek ostaju podloga za hrvanje s demonima prošlosti, ali ono što nam na ovom albumu nude only clean singing John Baizley i ekipa nije samo trijezno percipiranje trenutnog stanja stvari, nego i sva slojevitost iskrenih emocija kojima više nije potrebno skrivanje iza teških i masnih riffova.

Kolikogod će se još riječi potrošiti na osuđivanja ili opravdavanja zbog osjetne promjene zvuka benda, ona se više nego isplatila. Štoviše, većina ju recenzenata, makar neki od njih samo između redaka, slavi! Baroness ne samo da su u posljednjih tjedan dana naredali gomilu pozitivnih kritika za novi dupli album, već su demonstrirali kako je postepeno izvlačenje iz mulja i blata tijekom njihovog diskografskog asortimana brojeva i boja bio neminovan potez koji im je osigurao mir u kući i svjetliju budućnost. Meni je s druge strane najvažnije što sam si osigurao idealan album za ljeto – "Yellow" kao sve ono što mi treba dok sam blizu mora, a "Green" kao druga polovica koja će više pasati kada ljeto postane samo vrijedna kolekcija slika i sjećanja.

baronessmusic.com