Zastrašujući propovjednik slatke apokalipse David Eugene Edwards ponovno si je proročki dugu kosu podvezao bandanom, latio se hrpe instrumenata koje svira, i nalaktivši na propovjedaonicu dramatskim zazivima većim od života započeo slaviti Otkupitelja jedinog, kao i transcedentalni dim njegova starog. Ipak, Edwardsa i njegove (u molitvi) Isprepletene ruke i na šestom studijskom albumu "The Treshingfloor" ne zanima toliko slijepa vjera već prije sjenčanje obrisa onog, klišejski nazivanog ljudskog stanja, uhvaćenog negdje, kako on shvaća, između nebeske slasti i zemaljskog taloga. Vjera koju Wovenhand ispovijeda, iako ne toliko krhka, i doduše možda baš zbog toga još jača, određena je tim talogom, ljudskom patnjom, izdajom i melankolijom, a kad bi mu tražili pandan u svijetu umjetnosti to bi prije svega bili veliki propitivači onostranog kroz takvu prizmu, redatelji Bresson i Tarkovski. Slično njima koji vjersku poruku pretpostavljaju artističkoj, Edwards svoj vjerski naum pretpostavlja poetski neuhvatljivim tekstovima glazbeno nadopunjenih strašno slojevitom spoju utjecaja, vidljivom u međuigri instrumenata i ideja kojima je zajedničko stvaranje atmosfere svijećama osvijetljene seoske crkve kojoj u povremeni posjet na seanse dolazi Gospodar muha osobno.

Kao i na ranijim albumima Wovenhanda i na "The Treshingflooru" se smjenjuju ekstatički ritmične pjesme sa gotovo pa akustičnim folk baladama, a za razliku od prethodnog studijskog albuma "Ten Stones", koji se više poigravao nešto konvencionalnijim elementima americane i gitarskog rocka, novi je album cijeli prožet opskurno mračnom atmosferičnošću, podebljan svojevrsnim hipnotičkim niblockovskim droneom i elektro modulacijama Edwarsova glasa koji gotovo u svakoj pjesmi odaju osjećaj nelagode i transa. Edwardsov starozavjetni proročki ethos ponajviše rezonira u intezitetnim mantrama pojačanim moćnim, rabijatno nabrijanim ritmom (na tragu galopa 16 Horsepowera i mračne dramatičnosti The Denver gentlemana), kao u "Terre Haute" ili u naslovnoj "The Treshing Floor". Edwardsov moćan vokal pak najviše dolazi do izražaja u nešto smirenijim pjesmama, postojanog, srednjeg ritma, iako je on, kao i na cijelom albumu, potisnut, često filtriran i utopljen u žamor međuigre instrumenata, kao na uvodnoj "Sinking Hands", ili pak na "Thruth". Vračev glas tako od lijenog šaputanja utopljenog u žamoru postepeno prelazi u zazivanje, kao u ekstatičnom finalu pjesme "Orchard gate", a ponekad i potpuno nerazumljivih, ali etnički obojanih refrena (devlam bara istenem u "The Treshing Floor").

Povezivanje etno glazbe svih boja, zvukova i oblika ostaje Edwardsovom opsesijom, s tim da Wovenhand iz albuma u album šire dijapazon posuđivanja, prisvajajući elemente romske, indijske, bliskoistočne, irske ili pak glazbe američkih Indijanaca (indijansko mantranje kao uvod u "Raise Her Hands"), stvarajući osjećaj kozmički spiritualne povezanosti. Da dočaraju taj moment Wovenhand koriste cijeli arsenal instrumeneta, tako se tu svakoga vraga da prepoznati, pa i u pjesmama koje su direktnije vjerske i folk tradicionalnije, poput slojevitog kolopleta violina, frula, bendža, gitara, udaraljkaša i koječega još, u pjesmama "A Holy Measure" i "Singing Grass''. Takav barokno raskošni pristup obilježava i ostale pjesme, no njime se ne stvara osjećaj zagušenosti i zamora, već Edwardsov tim vrhunskih svirača vješto balansira dopuštajući glazbenim slojevima suptilno organsko nadopunjavanje, postižući zvučni pejzaž poput spuštene guste magle, koji recimo Bonnie Prince Billy na pastoralnoj depresiji "I See A Darkness" postiže upravo suprotnim, redukcijom i ogoljavanjem.

Na samome finalu albuma Wovenhand donose kratku lo fi ambijentalnu numeru koju već ime dočarava, "Wheatstraw", a koja postepeno prelazi u pjesmu svirački i duhovno potpuno suprotnu ostatku albuma, "Denver City", optimističnu garažnu zafrkanciju sa, negdje među instrumentima, duboko zakopanim vokalom.

Wovenhand je tako cijeli sazdan od proturječnosti, ali one u konačnom prepletu daju nešto zavodljivo i novo, bilo da se tradicionalna glazba spaja sa eksperimentalnim elektro i rock izričajem, bilo da se Edwardsovi pravovjerni tekstovi (npr. 'Hail the high king of heaven, Christ Jesus ruler of all' na "A Holy Measure") i motivi karakteristični uz gospelom inspirirani folk (zemlja, travke, milost, grijeh itd.) sljubljuju uz poganski mračnu glazbu. To ustrajanje na eksperimentu, kao i na transu induciranom ritualnom atmosferičnošću karakteristika je i ranijih albuma Wovenhanda, a iako "The Treshingfloor" nije u cjelini dojmljiv kao "Mosaic" ili "Consider The Birds" radi se o odličnom albumu koji predstavlja Edwardsovo daljnje razrađivanje vizije glazbene spiritualnosti koja se gotovo romantičarski suprostavlja mješavini ironije i cinizma prisutnoj u glazbenoj današnjici.

pot lista na Terraneu: