Wovenhand The Threshingfloor (1) Sounds Familyre 2010.
David Eugene Edwards Hrvatsku nije posjetio sa 16 Horsepower, ali redovno nastavlja s Wovenhand. Novo mjesto: Šibenik, Terraneo festival, Aqua Stage. Vrijeme: Utorak, 9. kolovoza u 20 sati.
Nakon hipnotičkog i u momentima gotovo stonerski distorziranog albuma "Ten Stones" iz 2008., Wovenhand je u lipnju 2010. izdao svoj dugo čekani peti studijski album pod nazivom "The Threshingfloor". Kako je i bilo za očekivati, legendarni David Eugene Edwards i ovaj put je osupnuo svojom mračnom kreativnošću: "The Threshingfloor" predstavlja klasičnu wovenhandovsku mješavinu južnjačke eteričnosti, žive energije i melankolične spiritualnosti koja do sad nikad nije razočarala. Što se tiče zvuka, "The Threshingfloor" je sličniji ranijim albumima, no Edwardsovo ubacivanje kojekakvih orijentalnih napjeva i ritualistički ritmovi u pojedinim pjesmama stvaraju atmosferu koja je na momente življa i energičnija čak i od one iz "Ten Stonesa", a opet ponekad gotovo ljubavnički dirljiva, kao u mirnim stvarima poput "Singing Grass" ili "Orchard Gate". Čini mi se da je Wovenhand sa ovim albumom postigao konačnu puninu zvuka, jer se melodije potpomognute različitim instrumentima poput cella savršeno razlažu i nadovezuju jedna na drugu, a album je i produkcijski na najvišoj razini do sad.
Iako se spiritualnost Wovenhanda ne mora gledati kao striktno kršćanska nego kao svojevrstan poticaj na traženje bilo kakve spiritualnosti općenito, "The Threshingfloor" donosi nešto više bavljenja tematikom koja je direktno kršćanska: no Edwards nikada nije nastupio kao netko čija će glazba služiti kao sredstvo isključivo propagiranja kršćanstva, već kao netko tko dio svoje glazbe posvećuje kršćanstvu zato što je u njemu pronašao svoju istinu i strast. Njegove teme su često mračne i bolne, pa tako njegova vlastita uvjerenja kroz njegove tekstove i melodije odišu nekakvom neodređenom tugom koja zvuči toliko puno i primamljivo da ne može proći nezapaženo.
Ukratko, "The Threshingfloor" je još jedan dragulj iz Edwardsove riznice odličnih albuma. I zvukom i tekstom nastavlja tradicionalan wovenhandovski stil, no donosi nove izlete u još neistražene predjele bolne, mračne i zamišljene transcendentalnosti. Sudeći prema dosadašnjim live nastupima Wovenhanda, koji su uvijek žestoki, energični i puni interakcije s publikom, Edwards bi izvođenjem pjesama s novog albuma mogao prirediti spektakl i svojim gotovo intimnim odnosom s mikrofonom i gitarom/bendžom publiku baciti u trans. Devlam bara, Istenem!
