Jasno je to od početnih taktova uvodne «Outlaw Pete», glazbeno i lirički najneoriginalnijeg i najmonotonijeg komada glazbe kojega je snimio u zadnjih 5 godina. Ono što odmah postaje očito je da čovjek pokušava spojiti savršenu folk atmosferu «Seeger Sessions» sa melodičnosti i energijom «Magic», ali ne uspijeva – dok su «Seeger Sessions» savršeni zbog Bossove novopronađene energije, odličnog pratećeg benda i prvorazrednog klasičnog materijala; dok je «Magic» usprkos sterilnoj produkciji i gomili klišeja ispao odličan zbog Bossova čvrstog stava koji pronalazi način da izbije iz svake pjesme i oživi je, «Working On A Dream» tek je nusprodukt bivanja u dva paralelna svemira. U jednome svemiru Boss opet praši kao da je 20 godina mlađi, dok u drugome i dalje životari kao onaj isti stari i bezidejni prdonja koji šeta ulicama Philadelphie i pokušava zvučati kao da i dalje razumije svijet o kojemu pjeva.

To je ta podvojena osobnost njegova lika u ovom mileniju, ali i to je bolje od ništavila kojim nas je obasipao još tamo od «Born in the USA». Jer ako sagledamo veliku sliku, novi album tek je nastavak puta ka nebitnosti kojim Boss ide već godinama, dok zadnjih par godina strše kao anomalija. Anomalija koja gotovo predstavlja drugu mladost. Doduše, Bruce je morao sve dobro što je napravio sa «Sessions» i «Magic» zakenjati sa ultra-dosadnim «Live in Dublin» gdje je jednostavne i iskrene pjesme podvrgnuo glazbenom tereoru akademskih aranžmana, ali to je tek malo skretanje u krivu ulicu, dok je nova ploča slijetanje sa auto ceste u punoj brzini kroz zaštitnu ogradu.

Nažalost, na ploči je opet najzastupljeniji osjećaj karikiranja samog sebe, odnosno očajnički pokušaj rekonstrukcije vlastitog mita koji puno bolje od njega samoga stvaraju bendovi poput Hold Steady ili Gaslight Anthem. Dok se Bruce koprca u nastojanjima da ostane u dodiru sa korijenima, ovi momci odvode njegovu ostavštinu na novu razinu na kojoj on sam nije bio još od 70-ih, a sa tog trona na koji ga nove generacije postavljaju neće ga srušiti ni još deset solo ploča poput «Working on a dream». Drugim riječima, koliko god on sa «Sessions» i «Magic» uspio opet učiniti bitnom svoju karijeru, ništa manje zasluge ne pripadaju svoj gomili izvođaća koja citira «Born To Run», «Nebraska» i nenadjebivi «The Wild, the Innocent and the E Street Shuffle».

Eh, da. Nikako ne smijemo zaboraviti spomenuti Busha. Dabaja je spasio ne samo Bossa, nego i rock n roll. Jer nebitnost ploča poput «Rising», «Devils & Dust» i «Ghost of Toam Joad» (onih nekoliko prije njih da i ne spominjem) otkriva čovjeka koji je od junaka malog čovjeka postao tek još jedan diler pilula za ugodno starenje upakiranih u trominutne uspavanke koje bi htjele biti budnice. Onda je došao Bush i ovaj nekadašnji dečko iz kvarta opet se osjetio mlad, kao dio raje iz Jerseya. Hej, pomislio je Bruce, pa ja više nisam u zlatnom kavezu negdje u Gradu Anđela sa ženom koja me kastrirala, ja sam opet onaj mulac iz Asbury Parka koji lansira odjeb Rosalitinom starom. Mo'š mislit'.

Angažirani čovjek sa misijom vrlo brzo postao je glavni maneken Baracka Obame, postao je opet važan i relevantan, generacije su u njemu opet pronašle inspiraciju i sve je izgleda opet isparilo. Nema više neprijatelja, tvoja opcija je pobijedila i to doslovno nabivši koš razliku, i smisao je opet ispario. Odnosno, možda je bolje reći da ga je opet zamijenila tek poza.

Pa da još jednom utvrdimo gradivo - Boss je velik i više nije i ne smije biti sramota to priznati, bez obzira na ljigave klavijature koje paraju uši na «Born in the USA», ili pretencioznost bez cilja «Born to Run». Međutim, nebitan je u svemu što je napravio od 1984. (žao mi je, ali «Tunnel of Love» tek je još jedan dokaz da ljubav nije on što pokreće Bossa, već akcija), osim što su mu se zalomile dvije dobre ploče u novom mileniju (uz vjećni naglasak da je za kvalitetu «Sessionsa» tek djelomično zaslužan). Ukratko, to bi bilo to. S tim da ostaje još jedna tema koju bih volio razraditi a koje smo se dotakli maloprije. Politika.

Dakle, što ako Obamina pobjeda oduzme rocku sve ono dobro što mu je Bush donio? Više nema neprijatelja, nema višeg cilja, nema negativnih emocija, svi su preko noći postali pobjednici i smrdljivi hipiji, a iz toga teško da može nastati pravi rasni riff. Pogledajmo malo sve čime nas je nagradio Bush – Neil Young življi je nego ikada, Pearl Jam su pronašli novi izvor mladosti, Jay Farrar je oživio, a i kao što smo već rekli i Boss je opet pronašao par muda. Uglavnom, nije bilo americana ploče koja na ovaj ili onaj način na sebi nije imala pečat stvarnosti filtriran kroz politički stav prema nebulozi zvanoj Bush.

Međutim, sada kada svi imaju taj osjećaj pobjede, znači li to da nam slijede godine u kojima ćemo slušati samozadovoljna izdrkavanja umjesto pravih albuma? Može li uopće jedna istina važna ali ipak samo politička promjena toliko omekšati umove autora koje volimo? Što ako Pearl Jam umjesto da još jednom udare po licemjerju društva snime nekakav opušteni reggae album sa Jackom Johnsonom kao pridruženim članom? I je li ovo uopće loše? Na kraju krajeva, bar će se opet fokus okrenuti prema ljudima koji istjeruju vlastiti demone umjesto da bivaju socijalno osviješteni. Tako to valjda ide, sve se vrti u krug. Nakon hipija doći će opet punkeri.

Evo, i samoga Obamu uspoređuju sa Rooseveltom, što zbog težine gospodarske situacije u kojoj se našao, što zbog optimizma kojega širi. Ali zar ta usporedba i cijela ova teza o vječnom krugu nisu malo depresivne? Jer umjesto da čovjeka slavimo zbog poduzimanja koraka koji će voditi pravom napretku, mi ga slavimo zbog toga jer nas tek vraća na ispravan, ali i već odavno isproban put. Na put koji vodi natrag u krug, krug u kojemu vlada uvijek ista svijest i isti standardi (ovo standard shvatite kako hoćete, ali volio bih kada bi tu riječ shvatili kao neprijatelja broj jedan ljudskosti) a jedino se mijenja kontekst. Nekada je rat, nekada je kriza, i tako uvijek iznova i iznova. Tko zna, možda je poanta ove zadnje Bossove ploče upravo ta, da nema smisla biti optimista jer na kraju ćeš uvijek ostati kratkih rukava. Možda Boss nije imao namjeru biti cinik, možda je želio još jednom širiti zarazni optimizam, ali na kraju namjere nisu bitne već rezultat. Koji kaže jasno i glasno kako nam nema pomoći, ali bar imamo uspomene.

Stoga sa zadnjim slovom ovog osvrta krećem izbrisati «Working on a Dream» sa harda, nakon ćega ću još jedan put uživati u neponovljivom zvuku «The wild, the Innocent and the E Street Shuffle». Odvažno se nadam – ne i zadnji.

http://www.brucespringsteen.net