Usporedbe s velikanima uglavnom su ishitrene i neprecizne te često služe samo kao početno vrelo iz kojeg recenzent dalje prodaje svoju priču. Na sreću većine nepoznatih izvođača one su neizbježne i za njih više nego korisne. Pitanje je samo dali su opravdane ili služe samo da bi se zadovoljila očekivanja i forma. Često je dovoljno samo jednom povući zvučnu paralelu koja će aktivirali prokletstvo i tako se kad-tad okrenuti protiv ili na stranu malog i neznanog izvođača. No, taj mali talentirani ili dosadni stranac može se naći na još skliskijem terenu ako usporedba motivira mase i istovremeno nervira kužere.

Osim što je 2007. za album "Close to Paradise" (2006.) pokupio kanadsku Polaris Music nagradu, Patricka Watsona se nakon tog albuma često uspoređivalo s Jeffom Buckleyjem. Od izdavanja albuma i osvajanja nagrade ga prati zamjetan uspjeh, ali ni usporedba s pokojnim genijem nije bila dovoljna da Patrick postane popularan poput kanadskih velikanima kao što su Arcade Fire i Feist koji su se 2007. isto našli u konkurenciji za već spomenutu nagradu.

Al eto, uzalud mi uvod i procjenjivanje njegove popularnosti kada ni ja nisam bio imun na Buckley usporedbu nakon što sam ju čuo iz usta Vincenta Moona koji nam je kroz jedno popodne uspio prodati gomilu preporuka. Doduše, on je cijeli dan ekstatično pričao o svima koje je imao priliku snimiti kamerom, ali Patricka je na samom kraju dana posebno izdvojio, spomenuvši Buckleya, Elliott Smitha i još nekoliko usputnih legendi. Do onda ga zapravo nije ni imao priliku snimiti, ali s obzirom na oduševljenje bilo je samo pitanje prilike (nedavno ga je snimio u duetu s Lhasaom de Sela dok pjevaju "Between the Bars" Elliotta Smitha).

Prošle godine smo na Tabor Film Festivalu Vatroslav i ja intervjuirali Vincenta Moona (pravo ime Mathieu Saura vam neće ništa značiti) koji je pozvan da bi predstavio svoj projekt Take-Away Shows (ako niste sigurni da znate o čemu pričam prisjetite se s kultnog nastupa Arcade Fire u liftu ili večere s The National kojima je kasnije snimio dokumentarac "A Skin, a Night"). Taj nas je hiperproduktivan mladić cijeli dan zasipao informacijama i preporukama. Imao sam osjećaj da propuštam gomilu stvari sve dok nisam shvatio da je Mathieu jednostavno takav – nadahnuti simpatizer svih i svega što je do tada snimio. Iako sam do kraja dana već bio dobrano tup, na povratku prema Zagrebu je usred rasprave o Bon Iveru uzbuđeno počeo pričati o Patricku Watsonu, uspoređujući ga s Buckleyjem i Smithom. Ne znam zašto smo Vatroslav i ja od cjelodnevnog overdoziranja pri dolasku kući odmah provjerili samo Patricka. Da li zbog onda intenzivno obožavanog Bon Ivera o kojem smo pričali cijelim putem ili zbog te usporedbe s Buckleyjem koja se to popodne činila više nego opravdanom (intervju s Vincentom je naknadno izdan na vip.hr-u i možete ga u cijelosti pročitati na ovom linku)?

Jedinu sličnost s Buckleyjem koju sam kasnije detektirao na albumu "Close to Paradise" bila je pjesma "Luscious Life", a s obzirom na ostatak materijala možda bi ga bilo spretnije smjestiti negdje između Andrewa Birda i Sufjana Stevensa. Njegov filmični bastard popa i klasike je profinjen i benigan, daleko od noćnih mora i mračnih vizija njegovog kanadskog kolege Chada VanGaalena koji se isto našao u konkurenciji za prije spomenutu Polaris Music Prize. Padaju na pamet čak Deus i Rufus Wainwright, ali na novom albumu do izražaja najviše dolaze sanjive filmične teksture u kojima se cijeli bend prečesto gubi ne bi li možda dokazao glazbenu umješnost koja se namjerno ne želi dodvoravati jednostavnim i predvidljivim pop strukturama. Šteta, jer je možda jedina slabost albuma upravo njegova pozadinska namjena u kojoj pop pjesme postaju dio filmskog scorea. Ravnoteža je uspostavljena na "Fireweed", "Beijing", "Big Bird in a Small Cage" i "Machinery of the Heavens", dok ostatak materijala treba nekoliko posvećenih slušanja prije nego postaje čitljiv. Na finalni zvuk pjesama s albuma "Wooden Arms" vjerojatno je u velikoj mjeri utjecao i aranžer Robert Kirby poznat po radu s Nick Drakeom, Vashti Bunyan, Costellom i dr.

Ajde da i ja zadovoljim formu s majkom svih usporedbi. Nek se nađe. Već kada sam vam svašta zaboldao. Ta se usporedba u Patrickovom slučaju često nameće, ali ja ću se zadržati samo na jednoj pjesmi. Većina će vas se složiti da je "Reckoner" (kao i mnoge druge) od Radiohead nedostižna pa ću samo pripomenut da se "Fireweed" formom može dičiti sličnošću s tom divotom, naravno, bez trenutnog otpadanja vaše čeljusti i mogućnosti beskonačnog divljenja tom pjesmom.

"Wooden Arms" je glazbeno pretenciozan, ali isto tako suzdržan. Kao da radiofoničnu glazbu slušate u polusnu, u nekoj REM fazi u kojoj se isprepliću gomile instrumentalnih tekstura koje vam odvlače pažnju od klasičnih pop struktura. U tom zanimljivom, ali najčešće zamornom kuršlusu ipak se možete čvrsto držati Patrickovog šaptavog falseta.

Znam, polupao sam vam lončiće s gomilu boldanih usporedba i slučajnih prolaznika spomenutih u tekstu. Uspio sam se i ja zapetljati u neku nelagodnu pretpostavku. Iako je usporedba s Buckleyjem pretjerana, počeo sam razmišljati kakvu bi danas glazbu on stvarao da je živ. Da li bi snimao duete s Morrisseyjem i Feist, izdavao albume kao Patrick ili bi bio izgubljen kao Chris Cornell. Stvarno mi je nelagodno o tome razmišljati. Ne znam da li me berete.

www.myspace.com/patrickwatson