Nekako se uvijek dogodi da mi propadnu prvomajske proslave. Evo, već zadnje četiri godine sve bude spremno, počnem se veseliti sedam dana ranije, snatrim o nekom roštiljanju, pozivam frendove, nabacujem preliminarne dogovore. Onda dođe dan prije samog praznika pa jedan ode na Krk, drugi baš mora rješavati zaostatke s posla, treći je zaboravio kupiti meso, četvrti se ne javlja na mobitel, peti se napio večer prije, šesti je zaboravio da je njegov tata njihov stari roštilj bacio u smeće, a na njega smo računali. Bilo je i zabavnijih razloga zbog kojih smo odustajali od poludogovorenih druženja na otvorenom, jedan je svakako Krizma (na prvi maja!?) određenog bratića koju nije moguće propustiti, a tu su još i sudjelovanje u blokadi Filozofskog (juhu, besplatno đumbirovo pivo kojemu je prošao rok trajanja) te teška diareja koju je zaradio jedan pas.

No, dobro. Uvijek budem malo utučen oko toga. Tako je to kada vam je nešto napeto pa propadne. Ili ode u nekom smjeru koji niste predvidjeli. Slično je s prvim albumom Goldheart Assembly, benda koji su nadobudni engleski kritičari već počeli proglašavati sljedećom velikom stvari. Da, je, ta njihova opsjednutost novim potencijalnim spasiteljima glazbe prevršila je svaki štrumf i više ih nitko ne doživljava ozbiljno, ali nekako ipak morate vidjeti o čemu se tu radi. 'Ide vuk, ide vuk', špreha, ne želite da baš onaj puta kada ste odlučili zanemariti upozorenje ispadne da je stvarno bila riječ o nečemu važnom.

Svi su preduvjeti, dakle, bili tu. Engleski bend, super. Volim engleske bendove. Kritičari ga hvale. Okej, bolje da ga hvale nego kude. Indie-pop-folk tag isto je odigrao svoje. I onda prva pjesma. Krene ta "King of Rome" i udari vas direktno u želudac koji obožava takve slatkiše nakrcane vokalnim harmonijama, lijepe i energične pjesme koje zovu da im, barem u glavi, odmah i bez ikakvog razmišljanja dodijelite pet zvjezdica, pjesme uz koje poželite pjevušiti i koje, provjereno, opetovanim preslušavanjem ne gube na adiktivnosti. Ta je pjesma onaj telefonski poziv u kasno poslijepodne dan prije prvoga svibnja koji potvrđuje da svi dogovori za sutra stoje i da nema razloga brizi.

I onda, zaokret.

Nakon ugodnog udarca koji vam je priuštilo otvaranje albuma, stvari se razvodnjavaju s dvije razmjerno neinventivne baladice. "Anvil" i "Last Decade" nisu loše pjesme, uopće ne, ali ne mogu slijediti standard koji je postavila prva stvar, a osim toga, istu smo priču već puno puta čuli i to puno bolje ispričanu, od bendova kao što su Fleet Foxes, Grand Archives ili Band of Horses.

Stvari se opet popravljaju s "Hope Hung High" koja zvuči jako američki i u kojoj se jednostavna gitarska dionica nadograđuje prvo samo visokim i otvorenim, grlenim vokalom i podbadajućim ukuleleom da bi se ostali instrumenti priključili na vrlo ležeran i prirodan način, bez zauzimanja pozornice, samo kako bi istaknuli osnovnu ideju. Nije loša ni iduća, laganica "So Long St. Christopher", napravljena po klasičnom americana obrascu i koja će vas neminovno podsjetiti na bendove iz prethodnog odlomka, ali opet posjeduje pečat originalnosti zbog kojega znate da slušate autorsko djelo, a ne puku kopiju, imitaciju, preradu.

I tako to ide, izmjenjuju se dvije bolje pjesme pa onda jedna prosječna pa jedna slabija pa opet jedna dobra pa jedna odlična pa dvije slabe pa... Problem je što u vrijeme milijardi dostupnih gigabajta glazbe na Internetu nitko nema vremena slušati slabije pjesme kako bi se probio do boljih. Drugi je problem ovoga albuma ono što neki kritičari često ponavljaju pa već zvuči kao floskula iako je kod ovog albuma vrlo točno. Bio bi bolji da je kraći.

Ne, nemojte misliti da su momci iz Londona iscrpili svu kvalitetu i ideje samo na prvih pet stvari koje sam u ovome tekstu i imenovao. Ima tu i koketiranja s psihodelijom i lijepe doze distorzije na neočekivanom mjestu u Jesus Wheel, a Remider sa svojim sintetskim ritmom u loopu i reverb gitarom mene podsjeća na neke momente zadnjeg Spoon albuma. U gotovo svakoj od ostalih pjesma također možete pronaći poneki bljesak kreativnosti i glazbene ljepote, samo što se oni uglavnom svode na bljeskove.

Treba ipak priznati jednu stvar prije kraja. Baš kao i sunarodnjaci Mumford And Sons, i Goldheart Assembly zvuče kao da im je ova njihova verzija folk-rocka prirodno okruženje. Ne čini se da su momci sjeli i razgovarali što će svirati pa se u moru žanrova odlučili baš za ovaj za kojega je dobro i da imaš bradu i kariranu košulju, već kao da su krenuli svirati, a ono što je izišlo iz njihovih instrumenata zvuči baš kao da je to odsvirao netko tko ima bradu i kariranu košulju. To je, u svakom pogledu, bolje nego da je obrnuto iako na myspace fotkama junaci ove recenzije meni više izgledaju kao da žele biti Of Montreal nego Iron & Wine.

Ove sam se godine prestao živcirati oko prvomajske propasti. Shvatio sam da ne treba žaliti za danom koji nisam proveo u prirodi u društvu prijatelja kada gotovo svaki lijepi dan nakon posla igram stolni tenis na otvorenom, družim se s uglavnom dragim mi ljudima i ispijam gemište. Sinulo mi je da imam svoj prvi maj baš svaki dan i to nije samozavaravanje, već nepobitna činjenica. Kako je glupo zdvajati nad jednim danom kada nisam radio ono što sam zamislio kada ih ima na stotine u kojima radim baš ono što želim i u tome uživam bez ostatka. I, da stvar bude bolja, niti ovaj, a niti prošli Praznici rada nisu bili baš potpuni promašaji. Možda nisam roštiljao, ali družio se jesam, prijatelji su bili tu, a ove smo godine i našu stolnotenisku preokupaciju protegli preko radnog tjedna na praznik.

Tako se neću živcirati niti što od Goldheart Assembly nisam dobio što sam zamislio, već ću pokušati uživati u onome što na njihovom prvijencu valja i što mi se sviđa. Toga, kada se sve zbroji i oduzme, uopće nije malo. Jedna izvrsna pjesma, nekoliko dobrih i par prosječnih sasvim su dovoljni da zaključim kako su Englezi opet pretjerali i kako ovo nije bend koji će spasiti glazbu (od čega bi je uopće trebalo spašavati?), ali jest bend čiji je prvi album vrijedno poslušati i možda u njemu uživati.

www.myspace.com/goldheartassembly
www.goldheartassembly.com
www.fiercepanda.co.uk