Imali smo nekih četrnaest, petnaest, po prvi put smo se ozbiljno zaljubljivali, pušili smo prve cigarete i pili prve alkohole i jako smo bedasto žudili za time da i mi sami budemo 'sjebani', bilo je u tome neke uzvišene romantike, patosa kojem smo težili iako smo mislili da ga ne zaslužujemo.

Nismo to stigli pošteno niti poželjeti, a vrijeme nas zaista jest počelo sjebavati. Zapravo ne vrijeme već mi sami u njemu, ono što smo radili, ono što smo pili i pušili i one u koje smo se zaljubljivali. I štošta drugo.

U dvadesetima smo polako postali svjesni onoga što smo naslućivali kada smo se otrijeznili od tinejdžerske patetike -  da su sjebani baš svi, bez ikakve iznimke, i da se ljudi u suštini razlikuju samo po intenzitetu i načinu sjebanosti, a u tridesetima smo se već sa sjebanošću pomirili i nerijetko o njoj zbijamo šale, smiješne šale, bez gorčine.

Dan Willson koji glazbu stvara i objavljuje pod imenom Withered Hand još je jedan autentični sjebanović koji se odlučio za sličan pristup, ali njegova je komparativna prednost pred nama dvojicom to što je prilično talentiran glazbenik i to što je Škot. Njegov novi album, ukupno drugi u karijeri, objavljen je početkom ožujka, a u sebi lijepo sažima i objašnjava obje njegove prednosti. Nikada nije bilo sporno da je škotski pop najbolja glazba na svijetu, a sada se ešalonu prekaljenih ratnika i već pomalo ocvalih zaslužnika u prvom redu priključio snažan ratnik, mladac koji to nije i koji je sa svojih jedanaest novih pjesama samo podcrtao tu činjenicu koje smo svi bili svjesni. I još joj je dodao tri uskličnika.

Dugo nisam slušao album toliko topao, cjelovit, duhovit i zaokružen kao što je "New Gods". On ne donosi puno toga novoga, nema na njemu revolucionarnih postupaka niti suviše originalnih rješenja, ali u glazbenoj ladici po kojoj volim kopati (čiji osnovni sadržaj čine gitara, bas i bubanj, a po kutovima se katkad zateknu i kakve klavijature, puhači i gudači) odavno nije bilo ovako savršenog pronalaska, ploče koja će uloženo vrijeme nagraditi nesvakidašnjim slušateljskim užitkom; albuma koji istovremeno zvuči prisno i poznato, ali i svakom novom sekundom otvara nove glazbene horizonte, inspirira i oduševljava.

Putovanje počinje s "Horseshoe" i s potkovom u (boksačkoj) rukavici za sreću i jači udarac i odmah je sve jasno, sjebanost koja je apsolvirana i prihvaćena i s kojom više ne možeš ništa drugo nego biti optimističan i blago ironičan prema sebi samome. Tell me was it easy to pretend/That nobody is dead/Nobody in love will ever die.

Druga je postaja indie pop hit "Black Tambourine" koji će svakoga tko je ikada osvijestio vlastitu sjebanost odmah privući priznanjem I don't know who I am i koji na početku ima odličnu autoreferencijalnu foru u tekstu koju ne želim prepričavati da je ne uništim. "Love Over Desire" zvuči skoro kao pripiti Wilco ili Teenage Fanclub iz paralelne dimenzije, a tematizira turneju, putovanje po svijetu i ono što se u takvim prilikama zbiva. Žene.

Iduće dvije također su 'američke' – "King of Hollywood" bi mogla proći pod veseli Deer Tick, a "California" u sjećanje priziva podjednako Maritime i Josha Rousea, a niste li dovoljno sabrani može vam se učiniti da ste sličnu melodiju nekada čuli kod R.E.M.-a. Ili da ste je barem mogli čuti.

Malo mi je žao što sam se već toliko razbacao s asocijacijama pa se možda može steći dojam da je Willson pikao tu i tamo, uzimao ponešto od svakoga što je lako moguće i istina, ali nikako nije presudno niti govori o vrijednosti ovog albuma, ali ne mogu ne spomenuti da trubice u "Between True Love" bezobrazno podsjećaju na Belle & Sebastian.

Ništa to nije čudno jer su na albumu gostovala i dvojica majstora iz najvećeg škotskog benda svih vremena, a producirao ga je Tony Doogan koji je radio i s Belle & Sebastian, Teenage Fanclub, Mogwai i The Mountain Goats i očito sve što dodirne pretvori u zlato, barem ako se mene pita.

Iz samonametnutog kanona iskače jedino izvanredna "Heart Heart" koja zvuči kao da je snimljena u Kanadi, a ne u Škotskoj, vedra je to i nabrijana dizalica koja vas tjera da uz nju pjevate I listen to my heart/And all I hear is my body dying i da se pritom smiješite kao da ste otkrili tajnu života, svemira i svega ostaloga. Rijetka kvaliteta, zaista.

Bez obzira na to igrao li se Willson s tankoćutnim emocijama i servirao nam lagane pjesme koje srce diraju ili odvaljivao himnične riffove uz koje imate žestoki poriv podići u zrak stisnutu šaku i zažareno otpjevati čitav tekst – u svemu je do kraja iskren, dirljiv na krasan i nimalo patetičan način, beskrajno zanimljiv, podlo nježan, nepretenciozno zavodljiv i, hajde, napisat ću i to – jednostavno genijalan. Najbolji album koji sam čuo ove godine, bez ikakve konkurencije.

Slušajući taj najbolji album i pretjerujući s njim često se sjetim one razglednice s početka i mislim kako smo možda moj prijatelj i ja dobro prošli. To što nismo talentirani i što nismo Škoti nije previše važno; važno je da se možemo sprdati s vlastitom sjebanošću i što imamo soundtrack za sva stanja u koja možemo zapasti. I što nam još uvijek ima tko pisati razglednice.