Winterpills Central Chambers Signature Sound, 2008.
Možda vremenski ovaj album ne spada među recenzije objavljene krajem veljače 2009. jer je prošlo već dosta vremena od kada je isti objavljen. Međutim, za neke albume nikada nije kasno da pronađu put do nečije glazbene kolekcije.
Nešto starija ploča koje sam se dočepao tek prije par tjedana, i koja je ostala na playlisti ponajviše zbog asocijacija koje izaziva. Slušajući ove nježne glasove kroz glavu ti prođu folk minimalizmi Iron & Wine, pop senzibilitet pomiješan sa americanom jednih Mojave 3, te ravna i mirna zvučna slika ranih Cowboy Junkies. Dodaj i produkciju koja kao da pokušava naglasiti utjecaj 80-ih, osobito Paisley Undergrounda, i ispada da su Winterpills najzanimljiviji zbog izvlačenja na površinu jednog gotovo zaboravljenog zvuka i svih asocijacija koje izazivaju.
Ali osim što su odradili ulogu kompilatora, imaju dovoljno i svojih aduta – solidne harme muško-ženskog vokala, dobre pjesme, pametno posložene izmjene bržeg i sporijeg materijala. Napravili su tako od ove male ploče pravi album koji se da poslušati bez da se ijednoga trenutka pomisli kako se ima posla sa nekakvim ograničenim bendom koji je tek kopija nečega boljeg. Ne biti originalan, a biti svjež, i to u glazbenom stilu koji je sam po sebi poprilično dosadan, definitivno je nekakav uspjeh. Stoga Winterpills zaslužuju slušanje, posebice u ova siva zimska doba. Međutim, kada za koji dan starta proljeće i izbiju prve prave zrake sunca, ovaj album izgubit će svaki smisao. Iron and Wine, Cowboy Junkies, Rain Parade, Mojave 3 - neće. Nijanse ponekad život znače.