Ima nešto istovremeno simpatično i izrazito naporno u načinu na koji engleski mediji vole pumpati i slaviti svoje bendove i muzičare. Bilo da je riječ o nekom indie rock bendu ili, u ovom slučaju, black metal bendu, vrijedi pravilo da će isti biti proglašeni sljedećim velikim hitom. I Winterfylleth, mančesterska četvorka koja voli spajati black, poganski i folk metal, pripada u tu (ne)sretnu skupinu. Dizani u nebesa sve tamo od debija pa preko sljedeća dva albuma, kritičari se nisu libili primjenjivati pomalo nerealna očekivanja. Ipak, najvećim dijelom bend je začudo uspijevao zadovoljiti sve što se od njih tražilo. Zato ih se danas smatra jednima od vodećih bendova u žanru čak i izvan granica Engleske i Velike Britanije. No je li zapravo sve to skupa nezasluženo? Možda.

Winterfylleth je dobar bend. Baš to, dobar, ne genijalan, ne najbolji. Njihov novi, četvrti album, "The Divination of Antiquity", nastavlja u dlaku tamo gdje je prethodnik "The Threnody of Triumph" stao. Čak je malo i bolji od njega. Ali to nije dovoljno. Nema tu nekih promjena vrijednih spomena: bend nas opet časti s istim i sada već prepoznatljivim spojem turobnog engleskog folka i black metala. Nije to nešto loše samo po sebi, naravno. Problem je izlizanost koja se može osjetiti u skladateljskom i tekstopisačkom smislu, problem su i déjà vuu i “čuo sam to već negdje” momenti koji naviru iz riffova. Iako su bili jedni od prvih bendova s tim zvukom, danas se Winterfylleth ne razlikuju dovoljno od drugih. Dok slušate njihovu glazbu, teško se ne prisjetiti sličnih, kreativnijih sastava poput Falkenbacha, Primordiala ili Drudkha. Sve je to već odsvirano i, najčešće, odsvirano bolje negdje drugdje. Možda sam i malo prekritičan jer ima na albumu i solidnog materijala te popriličan broj vrlo lijepih trenutaka razbacanih kroz osam pjesama. Same pjesme možemo stilski podijeliti u dvije skupine. S jedne strane, imamo brže i agresivnije skladbe, poput naslovne "The Divination of Antiquity" i "Warrior Herd", koje najviše crpe iz black metala i bogate su tremolima. S druge strane, kroz pjesme poput  "A Careworm Heart" ili "Whisper the Elements" provlači se sporiji, puniji i raskošniji zvuk nadahnut motivima i riffovima iz doom metala. Upravo na tim pretjerano sentimentalnim pjesmama bend često zaluta na krivu stranu granice kičaste i umjerene, ukusne emotivnosti (nije sad baš to Thompsonova razina, ne).

Dio problema ove ploče definitivno proizlazi i iz otupjelog utjecaja folka u zvuku, odnosno iz činjenice da su folk-elementi sada u drugom planu. Oni se većinom javljaju u obliku maglovitog i stalno prisutnog izvora nadahnuća, a tek se na akustičnoj "The World Ahead" ili u pojedinim ugodnim, iznenađujućim harmonijama tijekom "Over Borderlands" i "Foundations of Ash" razvijaju u punoj sili. Ti su trenutci i iznenađenja ono što Winterfylleth čini boljim bendom. Kužite, neki lukavo uklopljeni poganski napjev ili čeznutljiva melodija od koje ćete se osjećati kao da stojite na rubu ogromne litice i gledate ocean kako se razbija o hridi. Ili nešto slično, podjednako pitoreskno.

Drugi dio albuma djeluje pametnije osmišljenim i sadrži najbolje pjesme, odličnu "Over Borderlands" te atmosferičnu i dobro zaokruženu "Forsaken in Stone". Sve u svemu, album je mrvicu predugačak, a pjesme malo repetitivne, posebno ako uzmemo u obzir i bonus-pjesmu "Pariah’s Path" koja se pojavljuje na nekim izdanjima. Kao da se Winterfylleth previše trude biti epski, kao da im tekstovi i teme (poganstvo, britansko višestoljetno nasljeđe, itd.) nisu dovoljno epske stvari same po sebi. S tehničke strane, album nema nekih većih problema. Zvuk je dobar, bez lo-fi produkcije koju često vezujemo uz black metal. Jedina zamjerka ide na zvuk gitara koje i kad nose harmonije i brze tremole zvuče kao da dolaze iz bunara. Gitare tada postaju oruđa za stvaranje atmosfere umjesto da ponude dominantan, režeći oslonac u glazbi. Ne treba posebno naglašavati da su glazbenici svi sposobni iako ne sviraju ništa pretjerano zahtjevno niti je naglasak na tom aspektu. Bubnjevi, gitare i vokali, sve je to vrlo dobro odrađeno.

Summa summarum? Još jedan solidan album koji ništa ne mijenja niti novoga donosi. U kontekstu poganskog/folk black metala zaslužuje visoke ocjene, ali ako gledamo nešto širu sliku… Recimo to ovako, bilo je puno boljih metalnih izdanja ove godine.

Tekst izvorno objavljen na engleskom jeziku na angrymetalguy.com