Jebeš očekivanja. Očekivanja su prokletinja. Evo, recimo, nakon što sam se, kao i mnogi, javno deklarirao kao obožavatelj škotskog popa i nakon što me gomiletina bendova uvjerila da sam u pravu što sam tako izričito izrazio svoju ljubav, mislio sam da se kreativni potencijal ove, za mnoge ljubitelje glazbe, obećane zemlje konačno iscrpio i nisam očekivao da će od tamo doći nešto što će oboriti s nogu ili barem nešto što može rame uz rame stajati s bendovima popout Camera Obscura, Ballboy ili Butcher Boy ako već ne želim spominjati one na čiji spomen srce uvijek brže zakuca, legende poput Belle & Sebastian, Teenage Fanclub ili Delgados. Uplašeni zeko izniknuo je niotkuda. Prvi album me zaobišao (naravno, kasnije sam propušteno nadoknadio), ali zato je drugi "Midnight Organ Fight" bio pravo pravcato remek djelo. Tako škotski, a opet tako univerzalan. Svjetsko, a naše. Svačije, a moje. Klasična ploča o prekidu, ali iskrenija, jača i uvjerljivija od svih s kojima ste s prije susreli. Nešto što eventualno možete doživjeti od najboljeg prijatelja kada ga ostavi cura, ali tek nakon pete ili šeste pive. I puno suvislije, razumije se.

 

I što onda očekivati od trećeg albuma. Nadogradi priču, brate. Nije mi čak bitno o čemu ćeš pjevati, jedino te molim da to radiš na jednako uvjerljiv način. Nema kompromisa, ako si uspio u tome da mi držiš kožu naježenom za čitavo vrijeme trajanja prošlog albuma, onda od ovoga očekujem da se ježim i kada ga prestanem slušati, od samog razmišljanja o njemu, od prisjećanja. Može? Ne može. Dobro.

"Winter of Mixed Drinks" poneki su kritičari onako, na prvu, proglasili korakom naprijed u zvuku grupe. To može i biti istina, ali meni se ipak više sviđao rudimentarni i pomalo sirovi pop s prošlog albuma na kojemu su gitara i bubanj bez basa stvarali čudesa praćeni klavirom i grlenim i nesputanim vokalom Scotta Hutchinsonsa i njegovim nezaobilaznim škotskim naglaskom. Pjesme su bile ogoljene, bez ukrasa, ali su i bez kozmetike neke od njih zvučale kao prave himne, možda ne kao veće od života (jer je ta sintagma izlizana), nego kao život sam, žive i pulsirajuće, s usponima i padovima, ali nekako jebeno stvarne. Ovdje je situacija okrenuta za poslovičnih sto osamdeset stupnjeva. Kozmetika je tu, sve pršti od ingeniozne produkcije i zvučna slika je impresivna, ali pjesme zvuče umjetno, neproživljeno, prazno.

U skladu s tim, najbolje su one pjesme koje najmanje polažu na urese i idu odmah u glavu, po davno prokušanom receptu. "Nothing Like You" je fini power pop koji na momente može podsjetiti i na Teenage Fnaclub, ali opet, stvar traje 3 minute i tri sekunde, a zna se učiniti da je predugačka. Momci, imate problem! "Living in Colour" povlači istu usporedbu, a ambiciozno zamišljenu i do zadnjega detalja promišljenu "Skip The Youth" pamtit ću samo po genijalnome stihu na kraju 'Skip the youth/It's aging me too much'. Šteta je samo što nije zamotan u neku pamtljiviju glazbu.

Čini se kao da se Frightened Rabbit zasitio statusa klupske atrakcije i poželio biti bend za velike dvorane, možda i stadione pa svoj novi put traži kroz monolitni arena rock. Meni se čini da je to pogrešan put. Onako, skroz pogrešan.

Album postaje sve bolji što mu dajete više šanse, ali nevolja je u tome što vas neće baš puno toga navesti da ga opetovano vrtite. Možda samo želja da sami sebi dokažete kako prvi dojam nije uvijek najbolji. Prilično slab razlog.

myspace.com/frightenedrabbit
frightenedrabbit.com