The Deep Dark Woods Winter Hours Black Hen 2009.
Ispada da je jedini valjan argument koji bi mogao navesti da vas natjeram da posegnete za albumom ove ekipe iz Saskatchewana taj što se na njemu nalazi i ultimativna recesijska pjesma, jednostavno nazvana ''All The Money I Had Is Gone''. Ili kako bi Rohatinski to rekao – ''G-g-g-g-gdje-e-e je-ee n-n-nestala m-m-m-oja l-l-l-lova?''
Antonio, vruće mi je. Treba mi nešto za osvježenje, nešto stvarno dobro. Ledeni čaj ne dolazi u obzir, pa da se bacim sa Skradinskog mosta kao onaj Rus. Treba mi nešto što krijepi dušu i tijelo. Na prvi pogled, kanadski bend o kojem danas pišemo mogao bi biti rješenje.
Duboko u tamnoj šumi zasigurno je svježe. Sama kombinacija riječi u naslovu, zimski sati, zvuči osvježavajuće. I još je riječ o ploči koja je svjetlo dna ugledala u veljači, dok penzići nisu uokolo padali od toplotnih udara. Ok, padali su onako jadni i neuhranjeni na od leda kliskim ulicama, ali tko im je kriv što nemaju dovoljno životne energije. Umjesto da kukaju kako nemaju što za jesti, neka se ugledaju na onog Indijca koji se hrani samo suncem.
Međutim, osvježenju ni traga. Očito su s razlogom i bend, i naslov albuma, i datum izdavanja, zimski. Jer ovo je ploča namijenjena hibernaciji. Večerima koje provodiš u toplini doma. Nikako ljetnoj nervozi, kada toplina doma definitivno nije ni poželjna ni umirujuća.
Znači, moje čekanje sa recenzijom ove ploče, praktički je košta boljeg osvrta. Da sam se odlučio na taj korak odmah, nakon što su je hvalili svi mogući izvori, od No Depressiona sve do Pitchforka, možda bi sada pričao drugačije. A možda čekanja ne bi ni bilo da je ovaj album ostavio ikakav dublji utisak. I tu leži ključ svega – album je ovo benda koji je praviše style, a premalo substance. Dobro izgledaju, dobro zvuče, imaju prave uzore, znaju što je trenutno in, imaju svega pomalo za sve zainteresirane. Ali premalo osobnosti.
Ovdje nema ničega originalnoga. To nije nužno loše, ali nije ni obećavajuće, pogotovo kada je u pitanju žanrovska ograničenost nečega što je u biti folk. Iako u tome folk obliku uopće nije za baciti, dovoljno je kvalitetno da probudi, uz nacionalnost nevezane već čisto glazbene, asocijacije na The Band i akustičnu stranu Neil Younga.
Uvodna ''Farewell'' takva je stvar, i služi svrsi. Ima tu orkestracija, pedal steela, pjevanja u harmi, tekstova sa klasičnim motivima Zapada – sve kao stvoreno za uvodnu špicu dobrog westerna. Ali onda zaredaju brže stvari u kojima twang (i tu mislim na stanje duha, a ne tek na stil sviranja) zvuči previše umjetno, kao da su ubacili bluegrass momente samo zato jer su sada in.
Kao što rekoh, ova ploča je uz mene već mjesecima i ništa se ne događa. Usprkos ljepoti nekih trenutaka, krajnji rezultat nikako da ispadne pozitivan. Kao kanadski folk bend sklon indie motivima, Great Lake Swimmers su bolji. Kao country bend sklon pop eksperimentu, King Wilkie su bolji. Nije da The Deep Dark Woods nemaju talenta, ali očito još nisu načistu što i kako žele. S obzirom da im je ovo tek drugi pravi album, treći ako ćemo računati i nenabavljivi prvijenac snimljen bez blagodati studija za vlastiti gušt, još ima nade da će jednoga dana shvatiti.
Osrednjost ne prolazi, čak ni danas kada izgleda da smo svi u nekakvim nišama. Samo, te okvire smo si sami nametnuli, nije nam ih serviralo tržište. Stoga, biti dio njih nije problem, isto kao što nije problem jedan u principu solidan album odbaciti. Za razliku od stvarnog života, siva zona u glazbi nikoga ne zanima.
Ispada da je jedini valjan argument koji bi mogao navesti da vas natjeram da posegnete za albumom ove ekipe iz Saskatchewana taj što se na njemu nalazi i ultimativna recesijska pjesma, jednostavno nazvana ''All The Money I Had Is Gone''. Skrivena iza country zvuka, ova laganica u najboljem stilu novih bluegrass tradicionalista osvaja na pravu loptu. I to tako što, bez ikakvog objašnjenja kako je do toga došlo, donosi ispovijed nekoga tko, naravno, više nema love.
Ili kako bi Rohatinski to rekao – ''G-g-g-g-gdje-e-e je-ee n-n-nestala m-m-m-oja l-l-l-lova?''
Več taj primjer da jedna pjesma koja u biti ne pjeva o ničemu bitnome, u kontekstu trenutka dobiva viši smisao, dovoljno govori ne samo o bendu već općenito o pogledima i stavovima prema umjetnosti. Jasno nam je da je sve subjektivno, ali u kolikom omjeru? Koliko uopće ima bendova koji mogu prerasti formulu pojedinac + kontekst = smisao i jednostavno biti veći od života?
Pa, ovaj bend očito ne može doći tako nečemu ni blizu. Ali hej, bar ne moraju svaku večer zaspati uz prizor treptavih okica Dijane Čelebaj-Šuljak, koja više potroši na frizuru, manikuru, pedikuru i šminku nego prosječan kanađanin na održavanje banjoa. Stoga, mislim da će preživjeti ako ih ovaj fan americane više nikada ne posluša.