Chatham County Line Wildwood Yep Roc 2010.
Zašto sam s ovolikim nestrpljenjem čekao novi album na prvi pogled opskurne grupe iz Sjeverne Karoline koja se već više od desetljeća bavi strogo žanrovskom glazbom kakva je bluegrass? To je pitanje na koje sam dužan dati odgovor ponajviše sam sebi jer već mjesecima čekam ovaj album, uvjeren da će on za ovu godinu biti ono što su ploče braće Felice i Avett te grupe Low Anthem bile za nekoliko prethodnih - albumi koji će donijeti potrebnu dozu svježine da bi americana kao glazbeni pojam i dalje ostala relevantna.
Znakova da možemo očekivati klasik bilo je sasvim dovoljno. Nakon tri prva albuma na kojima su ispekli zanat majstora prebiranja po žicama i na kojima se dalo čuti da imaju talenta za nešto više od dobro odrađenih country trenutaka, Chatham County Line su svojom četvrtom pločom nazvanom samo ''IV'' pokazali da im nisu neuhvatljivi ni momenti kakve obično pripisujemo nekima od gore navedenih imena a ne nekakvom malome žanrovskom projektu. Iako je materijal i dalje bio obojan bluegrassom, gomile sjajnih pjesama koje su obilovale elementima pop glazbe obećavale su potencijalni potpuni zaokret, kojim bi bend još jednom nadmašio samoga sebe.
''Wildwood'', nažalost, ipak nije klasik kakav obara s nogu u rangu ''Emotionalisma'', ''Felice Brothers'' albuma ili ''Oh My God Charlie Darwin''. Dok su sve ove ploče nadrasle žanrovski okvir i postale pop glazba za fanatike americane, CCL i dalje ostaju vjerni korijenima. Međutim, to ne znači da ovom albumu nedostaje dobrih pjesama - barem polovina ploče sastoji se od vrhunskih bisera od čijeg slušanja se naježite. ''Wildwood'' je praktički nastavak prošlog albuma, s jednakim omjerom bluegrassa i popa kao temelja svake pjesme, a ne samo nekakvog aranžerskog ili produkcijskog začina.
Već uvodna istoimena pjesma savršeno je skrojena stvar po uzoru na njihove najbolje momente, a nastavak s ''Alone In New York'' u sličnom stilu još ukazuje i na jednu stvar koju nikako ne smijemo zaboraviti kada pričamo o ovom bendu – ovi ljudi pišu fantastične tekstove. CCL su pravi autorski bend koji se tematikom i posebice angažmanom u dobrom dijelu tekstova čak doticao i teritorija jednih Drive-By Truckersa, čiji specijalitet su priče radničke klase kombinirane s posvetama regionalnim legendama urezanima u svijest tamošnjih ljudi. Međutim, čak i kada pišu običnu ljubavnu stvar, CCL su puno više poete nego zabavljači, što je još jedan dokaz da su debelo nadrasli stereotip Nashvilleskog sustava i zašli u sfere individualne veličine.
Nakon što treća ''Saturdays & Sundays'' malo podigne atmosferu klasičnim bržim tempom, slijede možda i dvije najbolje pjesme na albumu. Stvari od kojih se smrznete jer odišu tom neobjašnjivom a opet tako očitom kvalitetom. ''Crop Comes In'' je taj očekivani americana trenutak koji briše sve žanrove, pop pjesma podmazana countryem ali i nebeskim harmonijama koja još jednom ističe potencijal koji posjeduje ovaj bend. Nakon jednog laganog predaha s baladom ''Porcelain Doll'' slijedi ''Out Of The Running'', stvarčina koja kao da je ispala direktno s jebenog ''Heartbreakera''. Ludnica.
Nakon ovakvog uvoda nije lako zadržati pažnju ali njima to uspijeva. Odličnom kombinacijom bržih žanrovskih momenata u kojima dominira prebiranje po banjou i mandolini, zatim epskih pjesama s odličnim tekstovima i strukturom americane drame u rangu The Banda, preko baladnih country predaha te s čak jednim Gram Parsons & Keith Richards trenutkom (''Ringing In My Ears''), album mirno privode kraju ni trena ne napuštajući visoko profesionalnu i nadahnutu razinu izvedbe.
Možda smo po prvi puta od benda na kojeg smo navikli da stalno ide naprijed dobili nešto potpuno isto kao ranije. Ali, ako stavimo na stranu svu demagogiju i posvetimo se samo konkretnom materijalu, činjenica je da smo još jednom dobili maksimum. Da se nadovežem na priču neizbježnom košarkaškom analogijom vezanom uz ovih dana itekako popularno okupljanje velike trojke u Miamiu - CCL nisu napravili ništa slično tome, nešto što pomiče granice percepcije i tjera nas da se mahnito zanimamo za svaki detalj priče. Ono što su oni ovim albumom napravili više nalikuje na poteze dobrih starih Jazzera iz Salt Lake Citya, koji svake godine, pouzdano i standardno, slažu momčad oko koje neće biti hypea ali koja će doći do svojih 50 pobjeda i nastupa u playoffu.
Također, nadovezao bih se i na Draža koji je jučer sjajno opisao ljetno stanje uma. Naime, ovo nije ploča koja bi mogla postati soundtrack idealnog ljeta, tog trenutka koje je jučer lijepo opisao kao vrijeme ''kada sam sebe uvjeravam da mogu pročitati par knjiga, poslušati nekoliko preskočenih albuma, pokrpati pokoji ožiljak moje duge veze s Njom, voditi zdravu prehranu usprkos konstantnom lokanju piva i bevanda''. U mom slučaju ti ljetni albumi koji mogu održavati privid utopije su prije liveovi Murphysa i McKenziesa (nema pijanije i pozitivnije energije od te glazbe, zato je obožavam jer je svojom nepredvidljivošću totalna suprotnost mojoj stvarnosti koja uključuje zatvaranje u kuću nakon podne, plivanje svaki dan od 8 do 9 s penzićima koji ama baš nikada ne smoče kosu, te izbjegavanje više od dvije pive dnevno jer osim pivskog trbuha one rezultiraju i konstantnim dizanjem tijekom sparnih noći – možda je um i dalje tinejđerski ali mjehur zasigurno nije).
Međutim, to što ovaj prekrasno zamišljen, fantastično odsviran i bezgrešno produciran album neće postati soundtrack ljeta ne znači da ne može biti album godine. Kandidatura je najozbiljnije istaknuta, sve što sada treba su još desetci slušanja da bi se pjesma po pjesma uvukla pod kožu i tako pomogla da se donese konačni sud. Ovom prilikom mogu samo toplo preporučiti svima kojima su imena Jayhawksa, Whiskeytowna, The Benda, CSN&Y, Wilca i sličnih ikada išta značila da obavezno poslušaju ovaj album. Jer, nikada se na zna. Uz malo sreće, možda i Utah Jazz jednoga dana postane Prvak.
