"Wilco (The Album)" je procurio 13. svibnja. Bilo bi bezobrazno tražiti još jedno remek djelo od benda koji je već snimio albume kao "Summerteeth" (1999.), "Yankee Hotel Foxtrot" (2002.) i prvi "Mermaid Avenue" snimljen zajedno s Billy Braggom. "A Ghost Is Born" (2004.) označio je post migrensko razdoblje, a već na "Sky Blue Sky" (2007.) bilo je jasno da se Jeff Tweedy napokon doveo u red, da je povraćanje uzrokovano migrenama, nadam se, postalo rijetko ili već zaboravljeno ružno iskustvo. Ta me spoznaja počela užasavati. Ta moja drska i sebična sumnja da je sretniji Jeff otporniji na gorke osjećaje zbog kojih su nastajale dobre pjesme.

Može me biti sram. Umjesto da zavidim čovjeku koji je napokon posložio svoj život, ja dovodim u pitanje njegovu egzistencijalnu potrebu za stvaranjem zanimljivih i dobrih pjesama. Pravim se da ga ignoriram, a u biti bih najradije cijeli dan proveo s njegovim novim pjesmama. Ja, razmaženi balavac koji je Jeffove stare stvari koristio kao filter kroz koji je tijekom bezbrižnog studenskog života preuveličavao vlastite kasno adolescentske pseudoprobleme i olako kroz njih tražio opravdanje za ljubav kojoj još nije bio dorastao. Čini mi se kao da sam godinama idealizirao tuđe tragedije i po njima određivao prioritete po kojima se trebam ponašati. Kao da je traženje smisla i iskustva u tuđim pjesmama bilo važnije od vlastitog života. Usprkos tome ne mogu reći da sam iskrivio stvarnost ili živio krivim životom. Naprotiv, zahvalan sam na svemu što mi je taj lik priuštio, jer upravo se on stalno pitao da li živi ispravan život. Njegova konstantna razdražljivost potpomognuta konstantnom sumnjom, nesigurnošću, depresijom i paranojama objeručke je prigrlila razočarenje i pretvorila ga u ishodište svemogućih emocija zbog kojih danas Jeff više nema razloga za lažnu skromnost i painkillere. Ne treba ga biti sram što nakon solaže na "At Least That's What You Said" ili "Impossible Germany" usred koncerta pusti suzu. Vjerujem da to nisu suze razočarenja, već znak volje da se živi usprkos svoj gorčini života.

Kako uopće biti siguran da vodim ispravan život? Koje su šanse da i ja sada, u panici da na vrijeme ne isporučim tekst, ne serem kvake?

Are you under the impression / This isn't your life? / Do you dabble in depression?

…

Wilco, Wilco, Wilco will love you, baby

…

Sonic shoulder for you to cry

Kakogod, želim reći da bi bilo zabrinjavajuće i užasno nepošteno prema dragom bendu i samom sebi kada bi se prema novom materijalu počeo nepromišljeno i nezainteresirano odnositi. Ma i prema starim stvarima, jer ih tek sada manje idealiziram koliko ih osjećam na svojoj koži. Ne bih želio opravdavati svaki pa i loš potez bilo kojeg benda s kultnim statusom (što ako upravo to dovodi do sporog izumiranja dosadnih kultnih dinosaurusa, mitova, legendi…?), ali prvo želim detektirati koliko sam mogu biti loš i površan.

Zato sam odlučio voditi dnevnik slušanja novog Wilca. Želio sam imati pismeni dokaz koji će nakon mjesec dana govoriti više o meni nego o samom albumu, tj. želio samo kroz neodređeno vremensko razdoblje analizirati što sve utječe na moj odnos s bendom i novim albumom. Zanimalo me koliko možemo biti ishitreni i brzopleti u trenucima kada album procuri, kada nakon jednog slušanja već svi znamo o čemu se točno radi. Naravno, kao i nove školske bilježnice, moj dnevnik je ubrzo postao samo gomila nabacanih natuknica na koje sam se trebao vraćati kada bih imao više vremena. Sada više nemam vremena, ali niti želju da ih naknadno ukrašavam i lažno prodajem kao dnevnik pa ću bilješke samo tu i tamo kronološki nabacati kroz još jednu Pot-lista kobasicu.

*****               *****               *****

Link s albumom došao je do mene usred radnog vremena pa mi je s obzirom na gužvu bilo odmah jasno da ću upoznavanje morati odgoditi za večernje sate. Doma sam simultano sa preslušavanjem čitao prve komentare po forumima. Vatroslav je dan kasnije rekao se ne može riješiti prokletstva velikih očekivanja i da su mu nakon prvih par slušanja pjesme s albuma zvučale kao filleri s "Sky Blue Sky". Moram priznati da sam odmah potvrdno kimnuo glavom, ali već dan kasnije bilo nam je jasno da se moramo pomiriti da i obična pjesma može biti dobra, tj. da Wilco danas zvuče lepršavo i opušteno. Uz to, Jeff se napokon osjeća više nego ugodno, okružen dragim i poštenim radnicima koji se lako mogu nadovezati, ali i doprinijeti njegovom izražavanju. Jedinstvena darovitost Glenn Kotchea i Nels Clinea, vjerni basist John Stirratt i ostala ekipa – možeš li imati bolje muzičare? Istovremeno imati kontrolu i bezbrižno uživati u tuđim doprinosima. Znam, činjenice govore da su najbolje pjesme nastajale upravo kada su u Jeffov rad intenzivno interferirali pokojni Jay Bennett ili možda čak Jim O'Rourke…

*****               *****               ***** 

Uz posao i ostale obaveze, vožnja biciklom za mene predstavlja dragocjeno vrijeme kada mogu koncentrirano slušati glazbu. U tim se trenucima stvara idealna podloga za slatke i gorke spoznaje, svojevrsno pročišćavanje koje podrazumijeva podsjećanje da nisam samo lik koji s podbuhlom facom gleda u monitor ili mumija koja danima vegetira pred najdražim prijateljima i dragom. Par dana nakon prvog slušanja The Albuma, vozeći se s Jankomira prema Trešnjevci, zapeo sam na "One Wing". Mislio sam da novi album nema svoju "At Least That's What You Said" ili "Impossible Germany", pjesme na kojima jednostavne riječi i solaže pokreću razornu katarzu. "One Wing" nema tu solažu, ali prenosi taj melankolični osjećaj nesigurnosti suživota s voljenom osobom, gomilu neizgovorenih istina o ljubavi koju idealiziramo ne primjećujući koliko se neprestano od nje udaljavamo. Jeff demistificira ljubav pretvarajući je u odabir, ne onaj s oltara, već nešto u čemu smo se zatekli, nemoćni i puni sućuti prama odabranoj osobi i sami sebi. Nemoć je svemoćna kada joj se strastveno i slijepo odupiremo! Prisjetite se pjesme "Wishful Thinking".

..is any song worth singing if it doesn't help

…

Fill up your mind with all it can know

'Cause what would love be without wishful thinking

…

What would we be without wishful thinking 

*****               *****               ***** 

Američki pisac Rick Moody je u knjizi svaštari "The Wilco Book" 2004. napisao esej o evoluciji benda pokušavajući ju dočarati uz pomoć pjesama koje je smatrao revolucionarnima i ključnima za daljnji razvoj, pjesmama koje predstavljaju putanju jednog benda koji je kroz svaki album uspijevao ponuditi nešto različito. Taj mi je tekst pao na pamet nakon što nisam mogao imenovati niti jednu specifičnost novog albuma. Rick je za svaki album izabrao po jednu pjesmu. S prvijenca A.M. (1995.) izabrao je "Dash 7", mračnog i atipičnog uljeza na albumu na kojemu nema velikih liričnih i sviračkih pretenzija. "Being There" (1996.) predstavlja "Sunken Treasure" kao pjesma koja svojim riječima prvi put traži pomoć od glazbe da bi ispričala ono što se nalazi s druge strane očekivanog značenja. Neočekivano, ali sa "Summerteeth" je izabrao "She's a Jar": …which is a woebegone and beautiful ballad, such as one might not have been surprised to hear on the early Wilco albums… pa malo kasnije kaže: The lyrics are just as unsettled as the arrangements on this calliope album, the first without pedal steel and violin… It's an album that wants to get somewhere, and that doesn't mind if it sacrifices some No Depressions music fans in the process. Summerteeth says Yes, Depression! Teško je izdvojiti jednu pjesmu s "Yankee Hotel Foxtrot" …is a deeply disturbed and masterful. So faultlessly produced that it makes indie rock, whatever that once was, sound orchestral, in terms of its scale, it makes post-rock sing, makes roots music sound like electronic, and it does so while, in my view perfectly describing a migraine. Možda se to najbolje može osjetiti na pjesmi "Radio Cure", ali on ipak odabire "Ashes of American Flags" kao pjesmu koja istovremeno sažima napredak u poeziji i soničnu slojevitost. "Hell is Chrome" s "A Ghost Is Born" najbolje predstavlja ono što će se desiti na budućim albumima. Ona je svojevrsna uvertira u pomirljivost, ključan trenutak predaje nakon kojega dolazi novi, analogni i lepršavi Wilco.

You have to lose

You have to learn how to die

If you wanna be alive 

Jasno vam je da Moodyjev tekst "Five Songs" nije neka obavezna lektira, ali je isprovocirao traženje posebnosti. To definitivno nije "Bull Black Nova" koja je samo kraća i dosadnija verzija krautrockerske "Spiders (Kidsmoke)". Ona definitivno strši na novom albumu, ali odgovor je možda jednostavniji. Specifičnost novog albuma je upravo njegova analogija i jednostavnost. Možda je ključan trenutak upravo "You And I" otpjevana u duetu s Feist. Na prvo slušanje radio limunada, a u biti pjesmetina. Zanemarujući banalno ne primjećujemo genijalnost istog.

But you and I

I think we can take it

All the good with the bad

Make something that no one else has

 

25.05.

Jay Bennett, a former member of Chicago-based rock band Wilco, died Sunday, according to a posting on the Web site of his record label. He was 45.

Par dana kasnije, pod utjecajem vina i medice, Matko, Vatroslav i ja smo započeli raspravu o pokojnom Bennettu. Matko nas je podsjetio da je s Bennettom umrla velika većina albuma "Summerteeth", ali i dobar dio "Yankee Hotel Foxtrot". Matko je tu večer još podsjetio da dokumentarac "I Am Trying to Break Your Heart: A Film About Wilco" na ružan način prikazuje protjerivanje Bennetta iz benda i da s njegovom smrću nestaju sve šanse i prikrivene nade da se on i Tweedy ponovo nađu zajedno u nekom studiju ili bini. Možda kao Mark Olson i Gary Louris iz Jayhawksa. Rekao je još (slobodno dodaj u komentar ako sam nešto krivo skužio ili zaboravio) da se Tweedy pomalo vrti u krug, tražeći pjesme slične onima s "Summerteeth".

Dalje smo postajali nepovezani i patetični.

U potrazi za duhom Jaya Bennetta učinilo mi se da se nakratko pojavio u "You Never Know", točno usred pjesme na 02:29. Možda priviđam. Čini mi se čak da sam negdje čuo zvona s "Can't Stand It". Idem stavit "Summerteeth"! 

Nakon nekog vremena prestao sam zapisivati i najkraće bilješke tako da mogu zaključiti da album ne traži od mene onoliko koliko sam mogao izdržati s već spomenutim starijim kultnim albumima. Ali s druge strane, ako će Wilco stalno snimati ovakve albume ja se neću buniti. Možda pravi dani za ovaj album tek dolaze.

Obožavatelju je svaki dan pravi dan. 

www.wilcoworld.net

www.myspace.com/wilco