Imam osjećaj da su na "Star Wars" prvotno bolje reagirali neki stariji obožavatelji i povremeni slušatelji benda, možda oni koji su se na Wilco zakačili negdje nakon albuma "Yankee Hotel Foxtrot" (2001.) kada se bend najdrastičnije odmaknuo od svojih alt-country korijena. Štoviše, nakon nenadanog izdanja, novi album se često uspoređivao s "A Ghost Is Born" (2004.), izdanjem na kojem je Jim O'Rourke, dežurni multi-instrumentalist i producent albuma, bilo u savršenoj sinergiji s Tweedyjevim migrenama, napadima anksioznosti i depresijom. Usporedbe dakako nemaju veze s njegovim psihičkim stanjem i temama iz tog vremena pa čak ni sa zvukom, već s činjenicom da su Wilco onda zvučali drugačije i zanimljivo publici koja je tražila nešto više od klasičnog americana izričaja, ona koja ih je rado prozivala The American Radiohead. Wilco su nakon toga pronašli svoju vlastitu srednju struju, snimajući vrlo dobre albume oko kojih sve brojniji obožavatelji nisu nimalo negodovali.

Wilco s novim albumom ne donose drastične promjene, ali vjerujem da je dobar dio vjernih i marljivih obožavatelja 16. srpnja bio u većem šoku zbog spoznaje što novi album traje samo tridesetak minuta i što ga otvara set neurotičnih i veselih numera ("EKG", "Random Name Generator", "The Joke Explained"), nego što smo ga to jutro, bez ikakve najave, mogli besplatno preuzeti s njihove web stranice. Šok je mogao biti nešto blaži ako ste već bili upoznati s Tweedyjevim prošlogodišnjim samostalnim albumom "Sukierae" ili s desetak godina starijom projektom Loose Fur (Tweedy, Kotche, O'Rourke). Ukratko, Wilco su u "Star Wars" ugradili sve ono što su radili od samog početka karijere do predzadnjeg albuma "The Whole Love" (2011.). Samo što su sve to komprimirali u tih tridesetak minuta u kojima križaju sve od americane preko Sonic Youtha, Loua Reeda, Captaina Beefhearta… pa sve do Beatlesa i Bowiea. I to na prepoznatljiv Wilco način koji u ovom slučaju ima više poveznica s usputnim projektima (Tweedy i Loose Fur) nego s dosadašnjom logikom snimanja velikih i značajnih albuma preko kojih smo posljednjih petnaestak godina navikli pratiti Tweedyjev intimni život i proces njegove rekonvalescencije.

Nešto slično novom albumu povremeno se dešavalo kroz cijelu karijeru, odnosno selekcijom pojedinih pjesama sa svih albuma može se dobiti alternativni "Star Wars". Pa čak i "Wilco (The Album)" (2009.), album na kojima Tweedy i bend na autopilotu uživaju u novopronađenom miru, donosi kraut biser "Bull Black Nova" za zahtjevnije slušatelje .

Novi album na kraju ipak uspijeva nemoguće – privlači pažnju starih poznanika i zadovoljava vjerne fanove koji nakon serije plesnih (?!) i neurotičnih dijelova ponovo sjedaju u stolicu slušajući o onoj istoj Tweedyjevoj intimi koja demistificira ljubav tjerajući je u kut da bi ju ponovo predstavio kao najvažniju pokretačku snagu života. Zato vas stihovi poput: We're so alone / We're never alone / Forever in debt / To the stomach, I get… Why can't we tell / When we're in hell? / Why can't I say something / To make you well? - bacaju na koljena, ali samo kratko, bez potrebe za suzama i dubinskim refleksijama u koje biste krenuli da i ovdje postoji međuigra gitara kao na pogubnim "Impossible Germany" i "At Least That's What You Said" s prošlih albuma.

Fascinantno je gledati nedavni nastup na KEXP-u na kojem sviraju nove pjesme, one iz skoro svake faze karijere, pokoju obradu i Uncle Tupelo evergreen. Uz poslovičnu nonšalantnost izvedbe ipak je dirljivo slušati sljedeću kombinaciju pjesama: Misunderstood / Random Name Generator / The Joke Explained / I'm Always in Love / War on War / Bull Black Nova / It's Just That Simple / Give Back the Key to My Heart /A Shot in the Arm / True Love Will Find You In The End / We've Been Had

Svježe i bezvremenski. Svemogući i ujednačeni u svoj toj silnoj eklektici koja ih nimalo ne udaljava od toga da budu sto posto Wilco.