Wilco nas je ponovo iznenadio sa desetim zvaničniom albumom u karijeri, ponovo zezatorski nazvanim "Schmilco", koji je sniman uporedo kad i prethodnik, prošlog ljeta objavljen "Star Wars", sa kojim dijeli iznenađujuć pristup i poneke metode rada, ali rezultat je itekako drugačiji.

Kao uvijek vitalni i nadahnuti, Wilco odbijaju da se ponavljaju i postavljaju visoko ljestvicu kreativnosti, koja ponovo odgovara na nepostavljeno pitanje: kako biti nepredvidiv i iznenadan, s 20 godina karijere? Tačno je da je danas ovaj bend na vrhuncu svoje moći, kada se na koncertima bez velike muke prezentuje zvuk, moćan i raskošan, koji gotovo niko u današnjem rock’n’rollu ne posjeduje, što smo se itekako uvjerili ovog ljeta na koncertu u Kotoru. Zapravo tokom cijele "Star Wars" turneje, Wilco su pored materijala sa tog albuma (koji je na odličan način pokazao kako se kroz izlomnjene gitarske vratolomije može sklopiti zabavan, jednostavan i odličan album), predstavili gotovo sve najveće momente u karijeri, ubojito, rakošno, ispaljeno iz kompletnog zvučnog arsenala.

Ovog puta, Tweedy smanjuje jačinu gitare, i vodi čitav bend u intiman, gotovo sobni porstor gdje u akustičnom ambijentu, izvodi set pjesama jakih, ali tihih, sa reflektivnom i sjetnim osjećanjem, izbjegavajući barokne aranžmane i produkcijske zahvate kojima je nakad bio vičan. Kako je trenutna postava benda, 12 godina na okupu, nije se mijenjala i srastala je iz albuma u album, sa još brojnijim turnejama, tehničko izvođački vrhunac vjerovatno dostiže albumom "The Whole Love" (2011.) na čije egzibicije publika još uvijek pada u trans ("Art of Almost"). Ali Jeff Tweedy želi da naglasi i da je Wilco rock’n’roll bend, i da ne smije postati „preozbiljan“ ili isuviše pretenciozan orkestar, što se možda, uz sviračko umijeće članova i može desiti. Zato je Star Wars i bio rokačina sa stilom, skrojen u kućnom ambijentu. Još više od toga, iako u HI-FI domenu potpuno na suprotnoj strani, donosi nam "Schmilco".

Za vrijeme godine dana pauze benda, dok se brinuo o zdravlju supruge, Jeff Tweedy se predao kreativnosti i napisao gomilu pjesama. Neke su završile na solo albumu "Sukierae", one rifovskije na pomenutom "Star Wars", a ove koje su pred nama, tada još uvijek nedovršene, dobile su pun smisao i konačan pečat, sa čitavim bendom u studiju, koje danas slušamo sa zelenog albuma. "Star Wars" i "Shmilco" sigurno su rezultat zajedničkih sesija, i ovi albumi će se u ubudućnosti percipirati kao jedinstvena faza, a zvučno jedan drugog gledaju u ogledalu.

Smješten duboko u sopstvenoj samoći, mislima, osječanjima, možda i u tamnom trenutku duha, Jeff Tweedy kreira numere koje funkcionišu u sobi, sa četiri zida oko vas, asociraju na sjećanja, refleksije. Ponekad je samokritičan, a ponekad samo ciničan, svakako traga za sobom, za slikama iz djetinjstva i nekim odsutnim trenucima. Suočavanje i pogled u daljinu, tj dubinu idu ruku pod ruku, i ne možete se a ne zapitati… kako pored intimne akustike, svu produkciju i zvuk na koji nas je Wilco već navikao, smjestiti u album ovakve vrste.

Moguće je da će ostvarenja kao "Yenkie Hotel Foxtrot" ili "The Ghost is Born" zauvjek ostati zapamćena kao najjači i najluđi Wilco dometi. Međutim, ključ kreativnosti ove faze karijere benda krije se upravo u umijeću da se sav konglomerat njihovog zvuka smjesti u sopstvenu sobu i prilagodi atmosferi i datom osjećaju. Da, čujete i Glenn Kochea, i gitare Nels Clinea, i uplive i dodatke Pat Sansonea i Mikael Jorgensena kao i siguran puls i prateći glas John Stirrita, a da niko ne pretjera i da su svi pogodili direktno u centar onoga što Tweedy želi da postigne. Kao takav, rezultat je izvrstan.

Jedan moj prijatelj, Kotoranin sa londonskom adresom, rekao bi da je sve to ionako odavno smišljeno u genijalnoj Tweedyjevoj glavi, ali ipak, zasluge idu i čitavom bendu. Upravo je u jednom od novijih intervjua Nels Cline naveo kao izuzetno postignuće, to što bend uspijeva da se prilagodi i uklopi u situaciju, poptuno prirodno i neuslijeno sa gotovo telepatskim međusobnim razumijevanjem. To je odlika najvećih bendova, što Wilco svakako jeste. Još jednom daju lekciju iz kreativnosti, a i pored toga što je kamerna atmosfera dominantna, čitav rezultat ne zvuči u svari depresivno. Zvuči zabavno, nepredvidivo i svježe, i ne dozvoljava sebi da ostane posve ozbiljan. Zato se i zove "Scmilco", da možete da mu tepate… zato je i omot, kao jako važan, ovakav kakav jeste. Zato je i na koncertima, koji su se sa "Star Wars" turneje, jednostavno prelili na ovu, priča dobila intimniji karakter. Sa set liste su odletjele mnoge „ključne“ stvari, pune aražmanskih vatrometa, a zamijenile su ih one tiše, laganije, drugačije, svakako ih u katalogu imaju na pretek. Treba li reći da i na novim koncertima neće biti dodadno.

Wilco Schmilco nam je podario još jedan sjajan album, koji za razliku od ljetnih i veselih zvijezadnih ratova donosi sjetu i prepispitivanje. Pravi jesenji album, zato i stiže sada, da ga u sve kraćim danima i dužim noćima, slušamo u sopstvenim sobama, jer će u tišini sa gramofona sva njegova suptilnost još više doći do izražaja.

Tekst originalno objavljen na portalu Bruskin.me, radijske postaje Bruškin, i prenesen uz dozvolu autora.