Andrija, doduše, nije imao pretežak zadatak s preporukom za Widowspeak. Ako mi već nećete poslati link na nekog afričkog izvođača, a to se ipak od Škareta teško može očekivati, onda ćete moju pažnju sigurno dobiti s nekim dream pop/shoegaze albumom. Može biti bučno, može biti lagano, ali mora imati taj neki sanjivi štih. Još ako imamo posla sa ženskim vokalima, dodatni plus je zagarantiran jer je neminovno da će me takav bend podsjetiti na Lush, a onda je ljubav rođena.

Widowspeak zadovoljava sve moje kriterije. Molly Hamilton ima glas koji kupuje na prvu, gitare su pune reverba i savršeno se igraju s toplo-hladno zvukom, a sanjivost/sjeta/nazovite to kako hoćete izbija iz svake pjesme. Ako želite usporedbu s Lush, onda me "Almanac" pomalo podsjeća na "Split", ali gitare ponekad više vuku na Mojave 3, a Mollyn glas ponekad vuče i na Alison Show iz Cranesa (pogotovo, recimo, u "Perennials"). No, sve te usporedbe su u pravilu bezveze jer ništa ne znače, a ionako je samo bitno da je bend dobar. A ovaj to jeste.

Dovoljno je čuti "Dyed In The Wood", neprikosnoveni hit s ovog albuma. Igra jednostavne, a upečatljive gitarske dionice s vokalom nosi pjesmu dok ritam sekcija neprimjetno, ali sigurno stvara odličnu podlogu. Teško je izbjeći učestalo preslušavanje ove pjesme, pogotovo ako se na ovu grupu prvi put nakačite upravo preko ove pjesme. Dok se album 'skida', odvrtit će te je par puta i okačiti je na listu najboljih ovogodišnjih singlova, ali kad napokon upalite cijeli "Almanac" pažnju će vam zaokupiti i druge pjesme s njega.

Recimo, "Ballad of the Golden Hour". Taj čudni optimizam koji izbija iz nje ne mogu nikako objasniti, ali iz nje pršti neka čudnovata snaga. "Minnewaska" je s druge strane predivna uspavanka, "Locusts" je zavodljiva s vodećom bas dionicom i gitarskim kolopletom u pozadini, "The Dark Age" najviše podsjeća na Lush, a "Sore Eyes" je odlična laganica s još jednom jednostavnom, a upečatljivom gitarskom dionicom te pamtljivim nazovimo-ga-refrenom. Cijeli album je ujednačen, bez slabijih pjesama, ali s par uistinu sjajnih trenutaka.

"Almanac" je u osnovi jako jednostavan album, a upravo ga to čini odličnim. Mollyjn usporeni, sneni glas zrači toplinom i sigurno vlada pjesmama, a gitarske dionice ga savršeno prate u isti mu trenutak čineći pozadinu i navodeći ga na igru. Bas i bubanj su uglavnom gurnuti u drugi plan, ali su itekako bitni, baš kao i svi oni zvukići koji se pojavljuju u određenim pjesmama. Sve je nekako na pravom mjestu, s mjerom. Baš onako kako mi se sviđa.

I da, kako je prošlo već prilično vremena od objavljivalja "Almanaca", Widowspeak su nakon njega objavili EP "The Swamps". Poslušajte i njega jer je na sličnoj razini kao i "Almanac".