Prevruće je. Za bilo što. Sjediti, ležati, disati, misliti. I pisati, naravno. Zašto uvijek čekam zadnji dan prije nego se odlučim poslušati album te napisati recenziju, ne znam. Možda tako bolje funkcioniram. Tad ne razmišljam. Ne pišem, zapravo. Što bi rekao Capote za Kerouca, ja tipkam. Samo što, eto, nisam Kerouac, nekmoli Capote. I bolje. Ljeto je uvijek vruće u Mostaru. Neizdrživo vruće. Možda zbog godina, a nakupio sam zavidnih dvadeset i šest prije skoro mjesec dana, ali sve teže podnosim ekstremne vremenske uvjete, bili oni zimski ili ljetni. Već dugo nisam ništa pisao za pot listu, pa sam se, dobra duša, ponudio napisati nešto i maknuti pritisak s leđa cijenjenih kolega. Pošto su svi zanimljivi albumi koji su izašli u proteklih nekoliko mjeseci već obrađeni, a oni koji nisu su zauzeti, pripala mi je čast naškrabati koju o jednoj slatkoj, ali i nezanimljivoj američkoj autorici ruskih korijena, bljedolikoj Regini Spektor. Ne mogu se pohvaliti da znam nešto o njoj. Nisam nikad poslušao nijedan njen album u potpunosti. Šta ja znam, nit' joj skladbe prate klasične uzuse ženskog kurcopatništva, nit' je nešto posebno duhovita da bih rezao vene na njenu glazbu i liriku. Iako je neobična. Ameri bi rekli quirky.

Njen novi album, nemaštovito nazvan "What We Saw from the Cheap Seats", ljetni je album. Ne samo jer je izdan u ovo prokleto ljetno vrijeme, pogotovo ne zbog toga što ga ja slušam u sred ljeta, nego, eto, jer ja tako kažem. Ugodan glas, nezahtjevna tandrkanja po crno-bijelim tipkama klavira i tipični motivi relativno mlade djevojke: ljubav, egzistencijalizam, politika, tu i tamo i satira. Ali prilično neuvjerljiva satira koja joj ne leži.

Album sadrži jedanaest pjesama. Prvi dio albuma, gdje prevladava ljubavno-egzistencijalistička tematika, bolji je, puno bolji. Regina je, shvatih to preslušavanjem nekih njenih hitića, neopterećeno čedo, pa kad progovara o ljubavi i smislu života, o napuštanju mjesta u kojima se najbolje nalazi, čini to na zavidno koncizan, nedvosmislen način. No kad, recimo, priča priču o dječaku koji je otkrio da prava ljubav može postojati ("Patron Saint"), da ju on može osjetiti, podsjeća ga da druga strana možda i nije vrijedna njegove prave, punokrvne ljubavi. Simpatična stvar je ta što se čini da je ta zločesta djevojka, iako to Regina pokušava nevješto skriti, ona sama. Svi smo se našli u situaciji kad ljubav završi. Ono što slijedi nakon zavšetka iste je borba protiv boli koju uzrokuju gorkoslatka prisjećanja prošlosti. Kad postanemo iole zreliji, kad shvatimo da ćemo nova sjećanja s nekim drugim morati stvarati hodajući istim mukotrpnim stazama zašećerenim hrđalim čavlima, možda ćemo napisati pjesmu poput How. To je srce novog albuma. To je, zapravo, slomljeno srce suštinski optimističnog albuma.

A o napuštanju gradova koji su nas stvorili? »Cause there's a small town im my mind/How can I leave without hurting everyone who made me?«, tako se Regina oglašava u "Small Town Moon". Svi koji su imali priliku naći se u istoj situaciji, znaju o čemu govori. Sjećam se dana kad je moj odlazak iz Mostara bio na meniju... pa kako napustiti ovu čađavu mehanu, a? Nikako. Nije ovo loše. Ne vrijeđa inteligenciju i ne smara. Ali, da budem iskren, neću ovo nikad više slušat.

How hoću.

Možda.

reginaspektor.com