Pelican What We All Come To Need Southern Lord 2009.
Ne znam jesu li članovi grupe Pelican čitali Galeba Jonathana Livingstona te na temelju njega dali ime svojem bendu. OK, Jonathan je galeb, ali što ću ja kada mi je "What We Come To Need" odličan album, a bilo bi mi totalno fora da je inspiriran jedinim dobrim djelom Richarda Bacha.
Ima već dosta vremena kako sam shvatio kako metal nikada neće umrijeti (znate već one dječje spike kako svaki muzički žanr u jednom trenutku treba umrijeti – e pa, mene te spike još uvijek ponekad drže). Uvijek će biti tinejdžera koji muku muče s odrastanjem, a nisu baš fanovi Galeba Jonathana Livingstona iz kojeg bi mogli dobiti sve potrebne poruke kada bi ih htjeli tražiti. No, te neke knjige ionako su samo za pičke (ili za emo tipove, a mislim da je među ovim 'true' tinejdžerima bolje biti pička nego emo), a prave stvari donosi metal glazba i sva ideologija oko nje. Crna odjeća, fantasy i horor spike, mističnost, agresija, sve su to stvari koje tinejdžere privlače metalu i to će tako biti zauvijek, ma što god netko drugi mislio o tome.
Ono što mene fascinira u tome svemu je činjenica kako se u tom metal žanru profilira jako malo novih zvijezda. Mladići i djevojke i dalje se furaju na Maidene, čak i Metallica ima svojih fanova, a ima nekoliko mjeseci da sam prisustvovao raspravi dvojice mladih metalaca o tome je li bolji album "Extreme Agression" od Kreatora ili "Countdown to Extinction" Megadetha. Mislim, Dave Mustaine je faca, a "Extreme Agression" mi je svojedobno bio najdraži album Kreatora, ali to se sve događalo prije gotovo 20 godina. Ovi stariji metalci bi se tih albuma mogli prisjećati iz nostalgije, ali da dva klinca (jebiga, kada dođeš do 30 godina onda imaš puno pravo sve mlađe od 20 zvati klincima) pričaju o tome, a ne o nekoj novoj mjuzi meni je bilo čudno.
A zašto je to tako? Pa, jebiga, novi metal je loš. Dosadan. Većina tih bendova su tu isključivo radi popularnosti te vrste glazbe i zarađivanja na fanovima. Mislim, koji je najbolji metal bend zadnjih 10 godina? Nightwish? Katastrofa. OK, postoje ti neki black metal bendovi koji imaju neku publiku, ali od black metala je gori samo nazi punk.
Mislim, postoje i druga strana metal glazbe. Sada se to popularno zove post metal kako bi se naglasilo da to nema veze s heavy metalom, ali ta glazba je tu. U taj pojam lako se uklapa i grupa Pelican, grupa koja svoje postojanje duguje (kako sami kažu) činjenici kako su gledali sve ono što je Tortoise u rodnom im Chicagu radio zadnjih godina. Zaljubljenici u metal, Pelican su samo Tortoiseov recept za jazz i rock primjenili u metal glazbu. Rifovi su metalski, teški i agresivni, ritam sekcija odana ponavljanju matrice i zakopavanju je u svakom novom naletu sve dublje, a gitare umjesto dosadnih solaža razvijaju post-rockerske teme. Pjesme u prosječnom trajanju od sedam minuta nemaju nikakvih dodirnih točaka ni s modernim metalom, ni s onim kultnim, ali reći kako Pelican nema tu metal postavku u sebi bilo bi pogrešno. Doduše, mislim da bi me svi oni klinci s kojima bezuspješno (ne pitajte me zašto to činim, vjerojatno sam mazohist) pokušavam raspravljati o glazbu, smatrali totalnim idiotom da im kažem kako metal može biti i bez vokala, bez gitarskih solaža, bez tehničkog izdrkavanja nad instrumentima, bez svih onih predodžbi o metal glazbi...
...a da im ja samo dam Pelican da poslušaju ne pokušavajući im reći da se radi o metalu? Mislim, album je genijalan, možda nekoga i zainteresira. A ako me tko pita o kakvoj se vrsti glazbe radi, praviti ću se da nisam čuo pitanje. Ionako im bilo kakvo objašnjenje ne bi valjalo...
p.s. Iz mog lamentiranja o metalu želio bih isključiti sav death i doom metal jer su ta dva pravca uvijek bila zanimljiva i donosila nove ideje u toj vrsti glazbe – death metal svojom agresivnošću, a doom činjenicom kako se ta agresivnost uvijek na lijepi način mogla usporiti. Uostalom, Pelican i jeste najbliži doom i death metalu. Ili je možda Pelican post-hardcore (i to sam našao kao njihov opis)? Jebote, onda mi cijela priča o metalu pada u vodu...