Topla voda: živimo u sjebanom vremenu. Nešto mlačnija voda: uvijek smo živjeli u sjebanom vremenu. Danas su samo internet, TV i ine tehnologije, kao glavni mediji novog milenija, odlučili objeručke prihvatiti obrnutu psihologiju koju nude vlade, masoni (mhm!) i korporacije. Umjesto umirivanja i Danny Tanner realnosti shvatilo se da je puno bolje samo sve pokazati uistinu kako jest. I još malo dodati. Edin bi rekao istina plus PDV. Strah je puno bolji psihotik nego fabricirana sreća. Naravno da stvari nisu nikada toliko crne. Barem ne toliko koliko su na trenutke bile pobljuvani-sladoled-od-maline ružičaste kako su se dugo prezentirale u mainstream medijima. Sad je sve više mushroom cloud sivo. No, ono što treba imati na umu je da će paralelno uvijek postojati i ljudi koji će dovući Boutros-Boutros-Boutros Ghalija na intervju i ispitivati ga je li Disneyland u UN-u i neki koji će zakucani na križ pored Isusa pjevati "Always Look On The Bright Side Of Life". Isto tako postoji i jedan koji će apokalipsu pretvoriti u vlastitu My Little Pony avanturu. Ima dugu kovrčavu kosu i sjedi između Smrti i Rata.

Weird Al Yankovic je na glazbenoj sceni dulje od popriličnog broja glazbenika. Koristim riječ glazbenik u najlaskavijem smislu i kako bih skrenuo pažnju na glazbeno umijeće čovjeka koje se često previđa radi njegovog izbora žanra. Weird Al je na svakom svom albumu pokazao kako ne samo da zna napraviti vrhunsku parodiju postojeće stvari već i vrhunsku autorsku pjesmu s u gotovo bilo kojem od postojećih žanrova. Nikada neću zaboraviti zaprepaštenje njegovim umijećem sviranja  na "Genius In France" (naravno, prateći bend je bio i ostao značajan faktor u svim pjesama). Pri preslušavanju ove pjesme u autu netko me sa stražnjeg sjedala pitao: 'Jel' to Zappa?'. Premda su mu polka medleyi i dalje specijalitet vjerujem da bi Al, kada bi to htio, mogao snimiti vrhunsku pop ploču bez zajebancije. Bez zajebancije!

Pet godina nakon "Straight Outta Lynwood" Weird Al je izdao "Alpocalypse"! A nakon skoro 30 godina izdavanja albuma nije se puno toga promijenilo. Al je i dalje majstor parodija i glazbenog humora (ponovno prisjećanje na Zappu i njegovo pitanje 'Does humor belong in music?'). Gotovo nevjerojatan je način na koji ovaj čovjek može uzeti tuđu stvar i izparodirati ju bez da je ikada ikoga uvrijedio! Dapače! U cijeloj svojoj glazbenoj povijesti istaknuo je da nikada nije imao problema s dobivanjem dopuštenja za obradu nečijeg hita. Do sada. Pri radu na "Perform This Way" koja parodira Lady Gagu nastali su problemi s njenim menadžmentom (njom?), ali i oni su izglađeni i stvar je stavljena na album. Zašto netko ne bi htio da ga obradi Weird Al?! Kakvi su to ljudi...?

Nakon uvodne "Perform This Way" (s polupotresnim spotom u kojem Alova CGI faca na ženskom tijelu djeluje prerealno i, khm, malo čak baca na originalnu izvođačicu) poslušajte "CNR", blues rock koji bi se lako mogao pripisati Jacku Whiteu ili Black Keysima. U njoj Al razrađuje lik i djelo Charlesa Nelsona Reilleya koji je navodno istrenirao čegrtušu da mu pere veš i obožavali bi ga i da vas gurne niz stepenice.

Al nakon toga prelazi put od ismijavanja poslovne politike trač emisije TMZ do ljudi koji su svoj fetiš na tetovaže doveli do apsurda (na odličnu Boyzone R&B podlogu). "Ringtone" na umješan način pripovjeda priču nesretnika čiji ringtone mrzi cijeli svijet (ja već imam jednog kandidata u neposrednoj blizi kome bih mogao posvetiti ovu stvar... mislim, ringtone na uvodnu špicu meksičke sapunice, instrumental, gotovo midi...). Premda je tekst izvrstan instrumentalna pratnja je nešto čega se ni Queen ne bi posramio.

Gotovo svaki Weird Alov album ima po jednu "If This Isn't Love". Pjesme o ljubavi su već toliko izlizane da su same po sebi određen apsurd tako da Alove nespretne izjave ljubavi imaju čak više smisla od originalne šeme. Ako ste ljubitelji Goldie Looking Chaina i njihove hiperrealne romantike na "Monkey Love" na prvu ćete znati cijeniti „Whatever You Like"- doručak kod Tiffanyja za recesijsko razdoblje.

Album zatvara generacijska himna. Ako su The Youngbloods s "Get Together" uspjeli uhvatiti generacijski trenutak Amerike s kraja 60-tih, a Nirvana duh generacije X sa "Smells Like..." Weird Al je neslućeno uhvatio generacijsko stanje uma sa "Stop Forwarding That Crap To Me". Istinski post-millenium tension koji prožme svakoga tko je ikada dobio mail s naslovom Fwd:Fw:Fw:Fwd....

Weird Al ne posustaje od svoje misije da je sve s dozom humora bolje. "Party In The C.I.A." je učinila od Miley Cyrus/Kid Rock himne pjesmu koju sam imao na repeatu barem 3 dana. Ljudi su me gledali kao onog lika iz "Ringtone". Heh! Uglavnom "Party In The C.I.A." ide na sljedećem tulumu ziher, a Weird Al ostaje odličan izbor za izmamljivanje smiješka i pri dubljoj analizi čak češkanje po glavi radi virtuoznosti ovog šaljivog mršavog čupavca.

www.weirdal.com
www.myspace.com/weirdal